Baš neki dan mojim se prijateljicama i meni odlučilo zabavljati, malo popričati i raspredati, znate, o ženskim stvarima – sazvati tzv. babinjak! Pa smo razmišljale gdje ćemo i što ćemo i jako brzo shvatile da nije vrijeme od druženja po kafićima ili, ne daj Bože, restoranima. I klik! – prebacile smo se na recesijsku sklopku – skučile se u stanu jedne od nas, svaka je uzvanica donijela nešto grickalica, nešto pića, neke su donijele kruh, krastavce i led, neke druge, pak, salamu malo sira i masline – i naš je recesijski stol u privatnom aranžmanu – bio spreman, a druženje je obećavalo. Bilo je zgodno vidjeti kako se za manju svotu novca,a s više volje i entuzijazma kriza zapravo – ne mora niti osjetiti. Kada je priča krenula, nitko više nije pitao što je na stolu, a krize se, suprotno uvriježenim svakodnevnim raspredanjima na istu temu, nismo dotaknule niti iz pristojnosti. I bio je to jedan dobar prikriveni osjećaj – druženjem i veseljem prkositi tmurnim ekonomskim oblacima nad nama. Sve do jednog trenutka kada je idilu narušila jedna mala, zaista sitna i gotovo nebitna, ali raspravica koja je za trenutka naoblačila prostoriju i sve nas zajedno podsjetila u kakvom vremenu trenutno živimo. Počelo, se, naime razgovarati o netom završenom prikupljanju potpisa za referendum. Prijateljica broj 1 – zaposlenica državne firme – sretna je i zadovoljna, i ponosna što se uspjelo i što su sindikati prikupili gotovo duplo potrebnih potpisa. Prijateljica broj 2 – samostalni obrtnik koji svojim radom zaradi uglavnom za doprinose i davanja, spomenuti referendum ne podržava jer smatra da je u ovim vremenima dovoljan razlog za sreću i pokriti se ušima – redovna plaća, kakve božićnice i regresi, kakvi luksuzi i bakrači. I naravno – nije potpisala podršku za nešto što će – kako stvari stoje – danas – sutra biti oduzeto drugim ustima. Primjerice, već se najavljuje blokada u isplati mirovina – našim umirovljenicima koji su o itekako! dali podršku baš tom referendumu. Trenutak blage tuge, u biti, došao je kada smo sve za stolom shvatile da obje imaju svoj rezon – ni krive ni dužne – međusobno različit, ali opravdan i da je i ova najnovija podjela u hrvatskom društvu – umjetna. Jer kada smo nastavile razgovor zaključivši da nema pomaka dok god nema zajedništva – prije svega među nama tamo okupljenima za onim stolom, a onda i dalje, oni tmurni oblaci su nestali, a veselje se nastavilo. Neugodna tema je ostavljena da čuči po strani dok smo se mi zajedničkim snagama vratile za korito, za onaj naš, iako recesijski, ali u tom trenutku najdivniji stol. Ponekada bismo svi tako trebali gledati na stvari i situacije (posebno danas kada se više nego ikada nude kojekakvi izbori što naprave „nered“ i podjelu za čas), a ne se nužno opredjeljivati za ili protiv. Stavovi tako često nisu vrijedni onoga što za sobom mogu potegnuti, a s druge strane, često nisu niti presudni za svakodnevni, goli život. Znam – jer i moje dvije prijateljice danas – svaka u svojoj firmi, moraju dati mnogo više nego što će dobiti zauzvrat – i ova u državnoj, i ova u svojoj vlastitoj.. i tu su jedinstvene. Bez obzira na sve – pa i na taj referendum.
Ana Marija Vizintin
Komentari