Vodič nam je skretao pažnju na kamene figure koje su sličile na životinje, predmete i ljude, pa smo tako vidjeli sovu, krokodila, tuljana, fotelju, skupinu redovnika i svakakve zanimljive oblike koje je isklesala priroda.
Za taj dan sam uplatila turu po kanjonu Atuel. Dan prije sam bila do brane Valle Grande autobusom, ali sam kanjon je s gornje strane, većina je ceste neasfaltirana i nepokrivena javnim prijevozom. Pred hostelom je mene i još jedan par pokupio kombi, a ostatak ekipe su sve bili mlađahni Argentinci. Vodič je pitao ako razumijem španjolski i rekao ako što ne budem razumjela nek pitam. Izgleda da sam ja u San Rafael-u izuzetak kao strani turist. Nije da nisam skoro sve razumjela, ali sam se morala dobro koncentrirati, bar na početku. Kako je ostatak ekipe bio u grupicama i pričali su španjolski nisam znala kako ću se uklopiti, ali uskoro je dečko do mene počeo sa mnom pričati na engleskom i rekao ako što ne ulovim da ga samo pitam i da će mi prevesti. To mi je super došlo za dodatna objašnjenja, a odmah nakon njega sa mnom su se u priču uključili i drugi. Osim ovog dečka posebno je dobro engleski pričao i Eduardo, student iz Buenos Aires-a. Mislila sam da je zajedno s ostalim curama iz ekipe, ali upoznali su se u hostelu, a inače je putovao sam. Cure su malo manje pričale engleski, pa ih je Eduardo tu i tamo zezao. Vodič je bio zabavan i uskoro je atmosfera u kombiju bila odlična.
Krajolik kanjona Atuel raspirio je moju maštu, samo sam čekala kada će se na vrhu stijene pojaviti usamljeni jahač i zatim prateći dimne signali odjahati u daljinu.
Najprije smo stali kod velikog umjetnog jezera El Nihuil s velikom branom po kojoj smo prošetali. Odmah do brane bilo je nekoliko štandova na kojima se lokalni stanovnici prodavali nakit, razne sitnice te minerale i kristale iz okolnih stijena. Čim smo izašli iz kombija oko nas je nahrupila grupica djece koji su prodavali svjetlucavo kamenje i komadiće stijena iz kanjona. Nakon toga smo kombijem krenuli po prašnjavoj vijugavoj cesti kroz kanjon Atuel i njegove raznovrsne formacije koje su vjetar i voda izdubili u stijenama žutih pa do zelenih i crvenkastih nijansi. Vodič nam je skretao pažnju na kamene figure koje su sličile na životinje, predmete i ljude, pa smo tako vidjeli sovu, krokodila, tuljana, fotelju, skupinu redovnika i svakakve zanimljive oblike koje je isklesala priroda. Za neke je trebalo malo upotrijebiti maštu, ali za većinu nije trebalo nikakvo objašnjenje da se pogodi što predstavljaju.
Nakon što smo prošli kraj ponosnog faraona ugledali smo dva medvjeda u zagrljaju ili možda plesu, a na kraju nas je ispratila starica kraj ceste. Ne vidite?! Pogledajte još jednom.
Stali smo na par mjesta okruženih visokim stijenama da bi bolje promotrili sve te neobične kamene tvorevine i uvjerili se da nas oči ne varaju, a jedno od mjesta bilo je pravi muzej voštanih figura. Na kraju kanjona stigli smo do Valle Grande ili Velike uvale koju sam posjetila prethodni dan, ali smo sada došli sa suprotne strane. Malo iznad mjesta do kojeg sam ja bila stigla dočekao nas je prekrasan prizor na ono isto kristalno plavo jezero kojem sam se divila dan prije, samo što je ovo bilo s gornje strane.
Voda jezera u Valle Grande bila je dovoljno niska da je iz njenog središnjeg dijela izvirivala formacija stijena tzv. „podmornica“. Koliko smo se samo puta ovdje slikali, od nepomičnog poziranja u skladu s okolinom, pa do zamrzavanja skokova. Kao da smo se bojali da nam se možda sve ovo pričinjava , pa smo pošto poto u što više kadrova htjeli uhvatiti ovaj predivan prizor.
Nakon Valle Grande spustili smo se u kanjon rijeke Atuel kraj kojeg sam također prošla dan prije. Imali smo pola sata za ručak u nekom od restorana, a nakon toga smo od aktivnosti koje su bile na ponudi svi izabrali rafting. Taman nas je bilo da popunimo jedan čamac, samo su nam jednog dečka dodali iz skupine do nas koja je bila u drugom čamcu. Krenuli smo istovremeno i gledali smo ih kao konkurenciju, pa se na nekim mjestima rafting pretvorio u uzbudljivu utrku. U susjednom čamcu je bila nekakva postarija ekipa, a mi svi mladi i puni snage…u većini J. Iako je u to vrijeme počimala jesen, taj je dan vani bilo dosta toplo, čini mi se nekih 23C, a na suncu i više, ali je voda bila prohladna. Međutim nismo dobili nepromočiva odijela nego hlače i sigurnosni prsluk, pa je potpuno promočivanje bilo neminovno. Instruktor kao da se nije obazirao na naše oklijevanje da se očeličimo u hladnim brzacima.
Naša ekipa spremna je za svaki izazov, svi za jednog, jedan za sve i krećemo! Voda se na ovom dijelu doimala mirna, pa naša samouvjerenost nije bila upitna.
Prije kretanja instruktor je sve objašnjavao na španjolskom, ne znam da li je niti shvatio da ja nisam iz Argentine kao ostatak družbe ili mu se jednostavno nije dalo time zamarati. Jedan više manje, ako ispadnem putem bit će lakše za veslati. Sva sreća Eduardo mi je objasnio sve upute. Najprije sam sjedila u sredini, ali mi je to ubrzo dosadilo, pa sam se zamijenila s Eduardo-m i preuzela njegovo veslo. Kad bi slučajno zaveslala u krivom smjeru od svih ostalih, Eduardo bi zaviknuo: Nola, front…Nola, back! Ipak mi je pažnja bila usmjerena na održavanje ravnoteže, pa ponekad nisam registrirala instruktorove upute. Instruktor je htio da nam bude što uzbudljivije, pa nam je nekoliko puta naredio da veslamo svom snagom prema okolnim stijenama i snažnim se udarcem odbijemo od njih ili čak od konkurentskog čamca. Kada je par metara nizvodno od brzaca zaustavio čamac i rekao nam da s obližnje stijene skočimo u vodu jedan po jedan i što snažnije protiv struje zaplivamo do čamca gdje nam je netko pružio ruku ili veslo da nas voda ne odnese, mislila sam da se šali. Par minuta nakon skočila sam u snažnu bujicu svježe vode i boreći se s strujom brzaca nakon par metara plivanja dohvatila pruženo veslo koje me je povuklo do čamca i na sigurno. Tko nije htio nije morao, a neki su išli i nekoliko puta. Budući da sam skoro promašila veslo, meni je i jednom bilo dosta. Ali bilo je odlično. Voda ni nije bila toliko hladna ili vjerojatno od uzbuđenja to nismo ni osjetili.
Borba s brzacima bila je uzbudljiva i zabavna. Unatoč koncentriranju na svladavanje sljedećeg vala osmijeh nam nije silazio s lica.
Jedna cura nije znala plivati i držala se sredine čamca, ali djelovala je dosta uplašeno, pogotovo kad je instruktor izvodio vratolomije. U jednom trenutku uhvatio je najsitniju curu u čamcu za stražnji dio sigurnosnog prsluka, kao što se love mačići iza vrata, podignuo je i utoćao u vodu. Pa je pustio da malo pliva i onda je samo podignuo dok se s nje cijedilo. A onda to ponovio s njenom prijateljicom. Ja mu sva sreća nisam bila nadohvat, a bio je to i jedan od rijetkih trenutaka kad mi je bilo drago da nisam najsitnija. Pri kraju raftinga tko je htio mogao je jedan dio i plivati što je bilo super jer je voda bila mirnija. Nakon presvlačenja i izlaska iz kanjona stali smo u jednoj od vinarija na kušanje vina. Kako je bilo jako puno drugih ljudi, preskočili smo slušanje i objašnjenje svih postupaka proizvodnje vina i krenuli ravno u kušaonicu, gdje smo osim vina probali i razne likere te sušeno voće. Budući da mi se majica bez rukava smočila na raftingu ostala mi je samo maja dugih rukava, pa mi je bilo malo vruće, a u kušaonici je bilo hladnije nego vani i izbjegli smo gužvu. Slijedio je povratak u San Rafael. Vodič je bio toliko dobar da me najprije odveo do hostela da pokupim ruksak i onda do autobusnog kolodvora gdje sam lovila večernji autobus za Mendozu. Razmijenila sam podatke s Eduardom i ostatkom društva i pozdravila ih sa smiješkom na licu. Dan od kojeg nisam puno očekivala pretvorio se u predivno i uzbudljivo iskustvo s novim prijateljima iz Argentine.
Tekst&foto: Nola
Sljedeći nastavak bloga Moj put oko svijeta pročitajte u petak, 27.1.
Komentari