Posjet fidžijskom selu

277

Svako jutro čekao nas je fini doručak koji je uključivao i izbor svježeg tropskog voća. To prijepodne odveli su nas čamcem do obližnjeg koraljnog grebena na ronjenje s maskom i dihalicom. Iako udaljeni od obale, na mjestima gdje su grebeni voda je plitka, pa je zanimljivo vidjeti kako se zbog udaranja u njih pjena valova stvara nasred pučine u izoliranim, nekoliko metara dugim linijama. Ribica nije bilo previše, ali u ronjenju sam uživala, iako sam se, kad sam par puta ostala potpuno sama u nekom dijelu, osvrnula prema dubinama iza da provjerim da odnekuda ne naiđe kakav morski pas. Ipak smo bili negdje u bespućima Tihog Oceana, a do tada sam se većinom brčkala u nekakvim zatvorenim morima. Nije da me bilo strah, ali kad sam zamislila gdje je Fidži na karti svijeta, počela sam razmišljati o tome što sve tamo može plivati.

Nakon obilnog i ukusnog ručka prilegla sam malo na ležaljci na plaži, a onda je bilo vrijeme za pletenje narukvica od bananinog lišća. Sjeli smo u krug, a simpatična gospođa donijela je trake sušenog bananinog lišća i svakom po redu odrezala narukvicu u širini kojoj želi, izmjerila nam širinu zapešća i započela svakome drugačiji način pletenja, pa je svaka narukvica na kraju izgledala drugačije. Da bi dezen pletenja bio bolje vidljiv i zanimljiviji, u pletenju smo kombinirali svijetle trakice lišća, kako izgledaju prirodno osušene, s onim tamnosmeđima, obojanima u zemlji.

„Učiteljica“ pletenja od suhog bananinog lišća završava moju narukvicu. Ona je započela i završila krug, a ovo drugo sam sve ja isplela. Trebalo mi je sat vremena, ali isplatilo se.

Radionica izrade ovih narukvica jako mi se svidjela, a novu narukvicu odmah sam ponosno stavila na ruku i nosila je svugdje osim na kupanje. Ispred restorana žene iz sela su prodavale nakit od školjaka i naravno da nisam odoljela da ne kupim narukvicu od sitnih bijelih školjkica i još jedan komplet ogrlice i narukvice za nogu od crvenih i bijelih komadića školjaka. Nakit koji prekrasno izgleda kad se nosi na Fidžiju, a na drugim mjestima nekako više toliko ne pristaje. Ali ipak je to s Fidžija i nosi sa sobom sjećanja na povjetarac u palmama, topli pijesak i opojan miris frangipani cvjetova.

Plaža ispred Blue Lagoon resorta za vrijeme jutarnje oseke otkriva vrlo plitke nakupine koralja i smeđih morskih trava, koje na nekim mjestima čak i za vrijeme plime onemogućavaju plivanje. Ali to nimalo ne utječe na ljepotu prizora.

Vrijeme do večere provela sam na plaži, a na večeri sam se opet družila s novim prijateljima Annom i Jonnasom. Više s Annom, Jonnas bi se u priču uključio tu i tamo, a prepuštao je Anni i meni da se ispričamo. Svaka večer imala je neku temu, a te subotnje večeri na redu je bio Retro night. Na velikom platnu rastegnutom između dvije palme s plažom i oceanom u pozadini, puštali su spotove iz 80-tih. Uvaljeni u ogromnim jastucima, prepustili smo se putovanju u zabavne muzičke dane. Taman za opuštanje prije spavanja.

U nedjeljno jutro imali smo opciju posjeta obližnjem selu i odlaska na tamošnju misu. Iz resorta smo do sela odvezeni čamcem, pa pješke kroz bujno zelenilo do tradicionalnog sela. Dočekale su nas kućice sa slamnatim krovovima i stanovnici u obavljanju svakodnevih aktivnosti, no većina ih se pripremala za Misu Cvjetnicu, jer bila je nedjelja prije Uskrsa.

Žena u selu rasprostire rublje dok se na travi suše trake od bananinog lišća.

Razgledali smo tradicionalnu dvoranu sa slamnatim krovom koja je služila za razne svečanosti. Oko ulaznih vrata jednostavne crkve bili su obljepljeni široki listovi palme, a put koji je vodio do oltara bio je obložen tepihom od bijele plahte po kojem su bili posuti vrhovi palmina lišća. Sve je bilo spremno za misu Cvjetnicu koju ovdje tradicionalno vode djeca. Nakon što smo se smjestili u klupama, počela su ulaziti djeca obučena u bijelo, mašući listovima palmi i prateći „Isusa na magarcu“ kojeg su načinila dva dječaka, svaki prekriven plahtom. Nakon što su se smjestili u klupe u prednjem dijelu, misa je započela, a djeca su se zatim izmijenjivala u čitanjima molitvi i pjevanju.

Ova simpatična djevojčica za vrijeme mise većinu je vremena nestašno trčkarala naokolo svih nas uveseljavajući.

Prolazeći selom nakon mise za oko su mi zapeli hibiskus i frangipani cvjetovi zabodeni u pijesak oko puta koji je vodio do skromne limene kućice, na čijim se vratima pojavila sitna bezuba bakica, široko se smijući. Anne i ja smo je pozvale i slikale se s njom, a iz sela smo otišle dirnute zadovoljstvom ovih ljudi koji žive jednostavnim životom, koristeći prirodne resurse i radujući se malim stvarima. Za sretan život nije potrebno puno.

Stabla sa frangipani cvjetovima uljepšavaju ionako prelijepu prirodu. Ispod njih nađe se još svježih otpalih cvjetova koje se onda jednostavno mora zataknuti za uho u pravom fidžijskom stilu.

Dok smo mi bili u selu, kroz resort je prošla procesija muškaraca koji od sela do sela prenose ogroman drveni križ omotan u raznobojne saronge, plivajući s njime s otoka na otok. Žao mi je da sam to propustila, ali nisam mogla biti na dva mjesta u isto vrijeme, a Jonnas je sve slikao i pokazao nam fotografije.

Nakon popodnevnog odmora na plaži, navečer nas je čekala filmska večer na onom istom platnu između palmi. Imali smo dva filma za izbor i nakon što smo glasali, izabran je film o britanskoj ilegalnoj radio stanici „The Boat that rocked“, kojeg nisam prije gledala i koji je bio savršen izbor za nedjeljnu večer pod svjetlošću punog mjeseca.

Tekst&foto: Nola

Sljedeći nastavka bloga pročitajte u petak, 13.7.

Komentari