Rano popodne napuštamo Swakopmund i nastavljamo ponovo prema sjeveru pustom obalnom cestom. Cilj nam je područje planina Brandberg. Navečer stižemo u naš lodge Brandberg White Lady, gdje sam konačno mogla proslaviti svoju 40. godišnjicu braka, po prvi put bez Darka i tako daleko od njega. No čula sam ga pa mi je srce bilo na mjestu…
Približava se kraj naše afričke priče. Petnaesti dan provodimo u planinama Brandberg koje su poznate po crtežima starijim od 2000 godina. Najpoznatiji su crteži na stijeni White Lady s izvanrednim prikazima životinja i ljudi za koje se još ni danas ne zna sa sigurnošću što predstavljaju. Neki smatraju da je lik u krugu vrač, dok ga drugi, zbog sličnosti s crtežom atlete iz Knossosa, smatraju bijelom ženom koja je došla s Mediterana, po čemu su ovi crteži i dobili ime.
I dok smo razmišljali je li ovaj dugotrajan, iscrpljujući put i krug koji smo napravili, bio uopće potreban i vrijedan ovog truda, sasvim slučajno susrećemo skupinu pripadnika naroda Himba. Himbe su nomadski narod kojeg još nije dotakla moderna civilizacija. Ovaj posve spontan susret sve nas je oduševio. Kažu da su Himbe najljepši ljudi Afrike. Žene su poznate po svojim karakterističnim frizurama i nakitu. Nose vrlo malo odjeće, pa da bi se zaštitili od vrućine i komaraca, tijelo mažu okerom, što im daje lijepu crvenu boju. Čak i kosu spletenu u dugačke pletenice mažu tom smjesom. Na sebi imaju samo oskudnu kožnu haljinicu te mnoštvo narukvica koje nose oko vrata, ruku i nogu.
Iako su gotovo goli, ne doimaju se tako. Uz njih su i njihova djeca, prekrasne, vrlo uhranjene bebe. Izrađuju rukotvorine koje prodaju turistima. Vole se cjenkati i ne žele spuštati cijene svojih prilično skupih radova. S druge pak strane, za relativno malu napojnicu sve su nam žene izvele ples uz karakteristično pljeskanje, kojim održavaju ritam. Imala sam dojam kako pritom i uživaju. Ples im je vrlo specifičan, pomalo divlji i tek smo kasnije doznali kako on služi ženama da na sebe privuku pažnju muškaraca koji ih odabiru laganim udarcem biča. Muškarci su ples žena popratili pjesmom, kojoj se odmah pridružio i naš Božo savršeno uhvativši sve te tonove. Uočila sam bistre i inteligentne poglede svih tih mladih, vrlo ponosnih ljudi. Imala sam dojam da nam njihova lica govore: “pa što vi radite ovdje, ovo je naša zemlja, a vi ste samo turisti koji nas gledaju kao izloške…“. Taj sam ponos već vidjela na licima i u očima svih naroda koje smo susretali; kod naroda Poli u delti Okavango i kod Bušmana u Kalahari pustinji. To sam vidjela i kod velikih ponosnih žena plemena Herero, koje su poput kraljica u svojim specifičnim, dugačkim, kolonijalnim i viktorijanskim haljinama.
One danas predstavljaju njihovu nošnju, dok na glavama nose velike kape koje izgledaju poput rogova na glavi. Pleme Himba smatra se zapravo podskupinom plemena Herero, iako se to ne može zaključiti njihovim vanjskim izgledom, no govore istim jezikom, jednim od 11 jezika kojima se govori u Namibiji.
Danas, gledajući s odmakom na ovo putovanje dijelom Afrike u kojem, na našu sreću, nema gladnih ljudi (ili ih mi nismo susretali?), mogu reći da će meni u sjećanju prije svega ostati upravo sva ta lica…lica svih tih ljudi koje smo upoznali ili susretali. Nekome će od nas možda najupečatljivija biti sjećanja na sve one prekrasne životinje ili pak pješčane dine, ali ja ću svoj drugi posjet Africi sigurno pamtiti po inteligentnim očima afričkih domorodaca. Iako je moj prvi odabir bilo putovanje u Južnu Ameriku, u koju bih se uvijek nanovo vraćala, svim mojim prijateljima iz naše grupe “Peruanaca”, od sveg se srca ZAHVALJUJEM što sam uz njih proživjela jedan pravi afrički san!
Jadranka Varljen
Foto: Dražen Mimica
