Trinaestog dana nastavljamo put prema moru i prelazimo Jarčevu obratnicu, jednu od pet najvažnijih paralela. Nalazi se 23°26’22” južno od ekvatora. Put nastavljamo dugom vožnjom prema obali Atlantskog oceana i gradu Swakopmundu, osnovanom 1892. godine, koji je tijekom njemačke kolonijalne vladavine bio i glavna luka. Swakopmund je tipičan grad iz doba njemačke kolonizacije, sa starim, vrlo dobro očuvanim kolonijalnim građevinama i pomalo nostalgičnom atmosferom koja se posebno osjeća u nazivima ulica, hotela i pansiona. Simbol grada je dugačak drveni mol, koji pričvršćen na stupovima ulazi duboko u more.
Za razliku od njega, tridesetak kilometara udaljeni Walvis Bay, tipičan je „engleski grad“ koji nikada nije bio dio njemačke kolonije. Englezi su cijelo vrijeme nad njim zadržali protektorat. Uz obalu su danas smještene vile najbogatijih ljudi Namibije, u čijoj se arhitekturi odražava tradicija Afrike. No najveća je znamenitost ovog mjesta zapravo uvala u kojoj boravi kolonija flamingosa dviju različitih vrsta, predivnih ljubičastih boja. Zaljev Walvis je plitka laguna, jedna od najznačajnijih močvarnih područja afričkog kontinenta, uvrštena u svjetsku baštinu jer se tu hrani preko 80% afričkih flamingosa. Pogled na to ružičasto „more“ zaista oduzima dah.
14. dan (Moja 40. godišnjica braka!!!). Od ponuđenih avanturističkih opcija (vožnje avionom, vožnje barkom i susret s delfinima, let balonom, vožnje motorima po dinama…) mi smo se odlučili za vožnju dinama, džipovima. Krenuli smo prema Sandwich Bay-u, pedesetak kilometara uzduž obale u smjeru juga i Cape Towna. Ideja se pokazala izvrsnom! Ovdje se spajaju dine pustinje Namib i Atlantski ocean, čija hladna Bengalska struja donosi vlagu u obliku magle koja se godišnje pojavljuje kroz čak 180 dana! Dine se spajaju poput sendviča koji polako “ruši“ i prekriva sve pred sobom. Tako su zapravo pijeskom zatrpani ribarsko selo i drvene kućice u kojima su još 60-tih godina prošlog stoljeća živjeli njemački doseljenici. Još i danas izviru krovovi ponekih kuća, pa se može vidjeti koliko je zapravo visok novi sloj pijeska i koliko je duboko pustinja zaronila u ocean. U ovom dijelu Namibije ne postoji cesta koja vodi na jug već se tu samo avanturisti probijaju džipovima, ponekad vozeći i preko stijena u moru. Cijelim putem susrećemo brojne tuljane koji uz svoju mladunčad ljenčare na obali. Nažalost, pomor ovih životinja uobičajen je u ovom dijelu godine, no zabrinjava ovako veliki broj njih.
Napuštamo obalu i konačno započinje naša vožnja dinama – i naša vrhunska zabava! Iako smo se često osjećali kao djeca i uživali, na ovim smo dinama doživjeli vrhunac naše zabave i opuštenosti. Džipovima smo se vrišteći spuštali niz padine, a na vrhu smo se skačući bacali u to pješčano „more“. Na jednoj od njih ispisala sam svom Darku poruku uz brojku 40, jer sam toga dana slavila svoju „ogromnu“ godišnjicu braka…
(nastavlja se…)
Jadranka Varljen
Foto: Dražen Mimica
