Autorski projekt „Hotel Zagorje“ Anice Tomić i Jelene Kovačić, predstava Dramskog kazališta Gavella u večernjem terminu, a u kasnopopodnevnom „Disanje“ Olje Lozice, trećeg festivalskog dan u Rijeci: dvije predstave o gubitku dragih osoba i žalovanju.
„Disanje“ splitskog kazališta PlayDrama, komorna je predstava za dvije glumice i glazbenika. Koji je u ovom slučaju i dramaturg po profesiji, što se osjeća s jedne strane po njegovom vrlo logičnom,a s druge krajnje emotivnom i točnom izboru trenutaka u kojima glazba podržava dramsku igru.
A igraju dvije Petre – crna i plava – Petra Kovačić Botić i Petra Svrtan. Glazbenik i skladatelj je Matko Botić. Bez ove i ovakve glazbe, predstava bi bila zakinuta za bitnu dimenziju; a bez zajedničkog promišljanja teksta Olje Lozice i Matka Botića, uz doprinos dviju glumica, „Disanje“ bi bilo – nešto drugo.
Ovako smo gledali vrlo suptilnu predstavu o gubitku ali i o svim gubicima – budućim i prošlim, predstavu o tome kako se nositi s boli i što nam znače sjećanja…
A „Hotel Zagorje“ sazdan je od sjećanja samih.
Ansambl predstava bazirana na motivima romana Ivane Badrožić, uz sjajnu i često do suza dirljivu kolektivnu igru funkcionira i kao niz monodramskih nastupa. Svaka glumica u ovoj ‘predstavi-u- predstavi’ ima svoju priču, svoj trenutak, svaka je priča drugačija kao što su i karakteri osam žena različiti. A sve se događa u Hotelu Zagorje, nekadašnjoj Političkoj školi u Kumrovcu, gdje su početkom devedesetih smještene obitelji prognane iz Vukovara.
O svojim igrama, pjesmama, plesu, razgovorima, šalama, ali u prvom redu o ljudskim sudbinama i strahotama rata, protagonistice govore iz vremena boravka u Hotelu Zagorje, devastiranom objektu u kojem godine prolaze u iščekivanju povratka muževa, sinova i očeva… sve nadomak Zagrebu, a tako daleko od njega.
Nije to bilo davno, većina nas pamti dolazak progranika tijekom domovinskog rata, progranika koji su bili strano tijelo ma gdje se smjestili; prognanika koji su govorili drugačijim hrvatskim jezikom; prognanika koje su mnogi optuživali da ništa ne rade a žive u hotelima, pa na kraju (kad se saznala sudbina muževa i očeva koje su čekali) dobiju čak i braniteljsku mirovinu!
Predstava koju te, devedesetih godina mlade žene ili djevojčice igraju danas pred nama, nježna je i okrutna zbilja koja ih je formirala. O tom i takvom odrastanju govori u svom romanu Ivana Badrožić, a redateljica Anica Tomić i dramurginja Jelena Kovačić na tom su fonu gradile i neke druge priče s aktualnim konotacijama.
Fascinantna je ženska glumačka podjela, kao da je tekst napisan prema pojedinačnim glumačkim habitusima: nježna i krhka a ipak jaka Ivana (Dijana Vidušin), snažna osobnost njene majke (igra ju Ksenija Pajić) i opora baka (Perica Martinović), iznimno zanimljiv lik zlostavljane žene – Tete Zorice – koju s golemom energijom igra Bojana Gregorić-Vejzović i četiri Ivanine prijateljice, dvanaestogodišnje djevojčice, koje tumače glumice Lana Meniga, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolanča i Tena Nemet Brankov, osvojile su nas autentičnošću i snagom glumačke kreacije.
Imali smo sreću da ovu iznimno ekspresivnu predstavu gledamo na maloj sceni i tako još snažnije doživimo atmosferu i životne sudbine protagonistica.
A nakon predstave, imali smo potrebu da ih sve zagrlimo, utješimo, da im se ispričamo i poklonimo. Tim ženama iz Hotela Zagorje…
Tekst: Svjetlana Hribar
Foto: MFMS
Komentari