Dan: četvrtak
Vrijeme: 1:30
Datum: 13.12.2012
Posebnost: samo sat i pol nakon 12.12.12.
Noge: potpuno ledene
Bambusa: najmanje 5
Gemišta: 3
Stanje: milina
Temperatura: skoro pa nula
Psihičko stanje: vrh
Kolektivna svijest: dno
Još uvijek ljudi vjeruju da dolazi ne znam kakva apokalipsa za nekoliko dana. Mislim da se svi nekako nadaju, jer uporno se žele riješiti svog kredita u ”švicarcima”. Oni ostali žele da im kao ”rukom odnesene” budu ljubavne brige ili tko zna kakvi problemi. Ono bitno je što znaju da ako ”najebemo”,najebalismo svi skupa. Nema te apokalipse, dragi moji. Itekako ćemo dočekati 22.12. 2012. Apokalipsa se jedino može dogoditi u našim glavama. Kažu da letovi za Južnu Ameriku samo što nisu eksplodirali od potražnje, jer svi žele ”smak svijeta” doživjeti tamo gdje su bile ”Maye”, iako se tamo kunu da je to samo dio kalendara. Što mediji urade od čovjeka, ha? Ljudi se jednostavno žele na najjednostavniji mogući način riješiti svih briga.
Vidite, ja sam se, naprimjer, večeras nekoliko napio. Ne jako, ali baš mi je dobro. Ako to nazivate bijegom od stvarnosti, super. Brat i ja otišli smo do našeg kafića kojeg slobodno možemo zvati ”dnevni boravak” na cugu, koja se pretvorila u mnogo cugi, samo zato jer smo htjeli nazdraviti za naš stari Clio koji nas je jako puno godina služio, i kojeg smo danas prodali. Bio je to moj prvi auto, a potom i bratov. Jedino je razlika u tome što sam ga ja prvi put vozio sa 18, a on već sa 12, jer je imao starije tele od brata koje ga je naučilo voziti taj auto.
Ako se vratim 10 godina unatrag, sjećam se kako sam samo slinio kada je susjed došao sa tim prekrasnim autom na naše okupljalište, i prvo što sam mu rekao bilo je: ”jednog dana ću ga kupiti od tebe”. Tako je i bilo. Noćima nisam spavao, izračunavajući rute kojima ću putovati dok ga vozim na prve dane fakulteta, ponosan što sam bio jedan od rijetkih koji su posjedovali vozilo, pa sam raznorazne kolegice razvozio po njihovim unajmljenim stanovima i uživao u ulozi brucoša koji ima prijevozno sredstvo.
Prvi mini-sudar doživio sam sa istim kada sam ”letio” iza svog kolege koji je skrenuo bez žmigavca, pa sam prednjim branikom dotakao njegov zadnji i mislio da sam, sudeći po zvuku, otkinuo pola auta. Prvo ”zadnje sjedalo” bilo je upravo u tom autu, uz zvuke Mettalice i Deep Purplea.
Dobro se sjećam da je tada krenuo onaj serijal filmova ”brzi i žestoki” i jako su bile popularne one ”neonke” u autu i ispod njega, pa sam i ja investirao u tu ”dodatnu opremu”. Nemalo sam se iznenadio kada sam, nakon šopinga u Metrou shvatio da sam kupio ”neonku” koja svjetli kao božićna lampica, a bilo je prekasno da je odlijepim jer sam je itekako dobro pričvrstio super-attackom…
Nikad neću zaboraviti kada sam cijelu noć proveo u njemu sa pripadnicom ljepšeg spola u nekom šumarku, a kasnije nisam mogao izaći iz blata u kojem sam se našao, pa je auto, nakon mnogo muke, izgledao kao pravo rallye vozilo koje nisam imao snage prati u 5 ujutro, a mama je morala na posao tamo negdje u 7. Mislim da je to bila najveća ”jezikova juha” dotad. Najveća sreća bila je kada mi ga je prijatelj sa fakulteta ”spustio”, pa sam bio pravi ”mini-tuner”. Uglavnom, taj auto je služio mene, a potom godinama moje roditelje i brata za sve živo i neživo i jako sam se vezao uz njega. Ne ja. Svi mi.
Došlo je vrijeme da ode u oglasnik, onako mažen i pažen, jer mjesta pred kućom za vozni park više nema. Teškog srca odvojili smo se od njega, a nije otišao ni kilometar od kuće. Svijet je mali. Iako je bio na državnom oglasniku, shvatili smo da ga prodajemo liku kojeg znam već 10-ak godina i koji će ga sigurno maziti i paziti još koju godinu… ispričali smo mu cijelu povijest, prekrižili ga, poželjeli puno sretnih kilometara, potpisali nekoliko papira… i naš Clio odlazi u povijest…
Zanimljivo je kako se mi ljudi vežemo uz stvari. Ali to je tako. Kada ti prestanu služiti, jedino što ti preostane je da im se zahvališ. Nekako vjerujem da i one ”imaju dušu”. A naš stari Clio imao ju je, i ima je sigurno…još dugo nam živio, Clio!
Do sljedećeg četvrtka, živjeli vi meni!
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
