I konačno (ili nažalost, kako kome), ljeto je završilo, stigla nam je jesen. Velkam, jesen. Gudbaj, ljeto. Ljeto je samo po sebi nekako pozitiva, sunašce prži, ljudi su na godišnjem i sve bi trebalo biti idealno kao na onim reklamnim tv-spotovima za razne destinacije.
Ali kako izgleda jedan ljetni dan kada vidiš i one njegove loše strane i sve te počne ljutiti?
Recimo da ste ustali, napravili sve što treba i da je to proteklo u redu. E, sad izlazite iz kuće i vaš dan treba početi. Prvo, treba kupiti nešto za doručak, zar ne? I tu kreće moja ljetna noćna mora:
Uđeš u market, gužva da joj ne vidim kraja. Naravno, tenzije su ogromne, pa se nerijetko netko ispred tebe i posvađa da ti lijepo bude neugodno, a ti se samo suzdržavaš da ne pukneš. Taman u trenutku kada si došao na red, prodavačica zatvara kasu, a ako si malo bolje sreće, mijenja onu traku na koju se računi ispisuju. Divno, krasno. Izlaziš iz marketa, sjedaš u auto i samo sanjaš o trenutku kada ćeš ući u more. Ni svjestan da će ti trebati još 2 sata da dođeš do tamo. Zašto? Jer je tolika gužva na cesti koju su mogli prouzročiti:
a) Turist koji ne zna cestu i skucao se u nekog našeg domaćeg jazavca koji je vozio neregistrirani auto i bio pijan pa je nastao totalni kolaps
b) Nesposobni murjak koji maše rukama kao da je na zumbi i naravno, po dobrom starom običaju, napravi više nereda nego reda
c) Semafor, koji je tu postavljen zbog radova na cesti (također tradicionalna dobrodošlica turistima, da i oni vide da se kod nas nešto radi) pa svi voze kroz crveno, onda krene ona kolona s druge strane, i negdje na sredini, gdje je najviše raskopano, nastaje krkljanac. Najdraže mi je kad netko normalan konačno stane na crveno, a onda se pojavi neki mudrac odiza, prestigne par auta u koloni i piči kroz crveno. To je onaj život po principu ”svi blesavi, ja pametan”. Genijalno.
d) Ako smo murjaka iz primjera b) stavili da dežura kod semafora pod primjerom c) provod je zagarantiran!
I to si preživio, konačno se kolona počela micati i sanjaš o tome kako ćeš se konačno rashladiti u moru. K’o za kurac, ispred tebe se stvorio stranac sa kamperom koji stalno koči, daje žmigavac, ne zna gdje će, staje na sred ceste i zamišljaš kako ga bejzbol palicom mlatiš po glavi dok su mu upaljena sva 4 žmigavca.
Dolaziš na parking plaže gdje je opet tolika gužva da ti treba 20 min da negdje ubodeš svoj siroti auto. Znoj ti se cijedi niz lice, nadrkan si već otprije, i muka ti je kad vidiš koliko ljudi je baš danas moralo doći na more. Nema veze. Stigao si, ideš u more. A onda iznenađenje, najgori osjećaj na svijetu- morsko dno puno salate da ne znaš gdje staješ i kuda hodaš. Ljigavo raslinje zapliće ti se o nogu i samo moliš Boga da što prije dođeš u malo dublje i zapedaliraš nogama po moru i makneš se iz te ljige. To je jednostavno takav dan, i sve te smeta. Nadaš se da je najgore prošlo.
Na plaži nered, buka, vika, ne vjeruješ što sve ljudi mogu nositi na plažu, a pogledom najviše pratiš nježniji spol i najistaknutiji primjerci fasciniraju te svojom preplanulom bojom, ali toliko bolesno preplanulom da im je lice već na mrlje, i za svaku drugu se pitaš: ”ma nije li ovo Maja Šuput?”
To i nije neko zlo. Vraćaš se doma jer moraš na gažu. Po najvećoj vrućini sjedaš u auto sa svojim kolegom koji je toliko otfrljio klimu da te mozak peče, i samo se pitaš gdje su se sakrili pingvini. Moliš ga da smanji taj drek, ali ovaj ne želi ni čut, jer njemu je sasvim normalno da je vani 40, a unutra 20. Jedva ga nagovaraš da 10 minuta prije cilja isključi klimu i otvorite prozore da se bar malo prilagodiš na šok koji slijedi jer ipak želiš poživjeti još koju godinu.
Dolaziš na gažu u neko turističko mjesto gdje sve vrvi ljudima i sjedaš u prvi birc koji ti se čini ugodan. Tada dolazi konobar od cca 17 godina i umjesto uobičajenog ”dobar dan, izvolite?” napravi samo jedan mot glavom, u stilu ”šta ćete”, ti čekaš da napuhani balavac nešto kaže, a on samo preko one stvari kaže: ”reci! ”. On radi u ”in” bircu i on je faca, i treba ti biti drago što sjediš na ”njegovoj” terasi. Što si uopće došao, helou? Naravno, kada zamoliš da platiš račun koji je bio 42kn, on kopa, kopa i kopa li ga kopa po novčaniku, tražeći sitno, jer naravno, očekuje da ćeš mu onako bahatom pustiti manću. Ništa ti ne puštam tako bezobraznom, gnome prištavi. Pristojnosti se nauči, pa onda na terasu. Mrš.
Nekako shvaćaš da ti i nije najbolji dan, ali nema veze. Vrijeme je za početak koncerta, sve je super, svjetla se pale i sve kreće. Nakon samo dvije pjesme nestaje struja. Odlično. Tehnika leti okolo da brzo ispravi kvar. Naravno, izletio je osigurač jer ovi krkani u mjestu nisu pripremili sklopku kakva je potrebna. Nakon povratka struje, opet dvije pjesme, i opet smo bez struje. Ok, sad ćemo na suho.
To traje neko vrijeme dok se struja ne vrati opet, i nakon što smo uklonili sve nebitno i sviramo na minimalno svjetla samo da struja izdrži, na nos mi pada kapljica, pa onda još jedna, a onda vidim kako na nebu sijeva. U sekundi se slijeva takav pljusak da je svirci odzvonilo, rulja se sklanja pod sve šta stigne, a ti spašavaj što se spasiti da. Divnog li dana.
Nakon što je pljusak prestao za manje od sat vremena, nije moguće nastaviti jer je pola opreme mokro. Sjedaš se ekipom u birc (ne u onaj gdje je bezobrazni balavac) i sa vama sjeda i organizatorica, i onda, odnikud, pojavi se ONA, na koju si potpuno zaboravio, a kako li si samo mogao, jer ONA se stvara uvijek kad ne treba- žena sa ružama. One valjda imaju nos da uvijek ubodu onda kada stvarno nisi od volje. Šta, da organizatorici kupimo ružu? Ma moooože. Daj. 50 kn? Nema problema.
Odlazi ova sa ružama, a ti joj u sebi sve po spisku, misleći kako to stvarno nije najgora stvar. Mora nešto zaraditi, a ti samo čekaš kraj ovog dana.
Poželiš nešto pojesti i naravno da biraš najzdraviju opciju- hamburger. Skup kao Svetog Petra kajgana, kruh od pred 3 dana, a majoneza takva da samo moliš nebesa da danas, kako ti je krenulo, ne pokupiš i kakvu salmonelu. Ma, jest ću sad kad dođem doma. Pola hamburgera ostaje na stolu. Ajmo mi ća.
Vraćanje kući, konačno. Uživanje u nekom dobrom cd-u i fajnli osjećaš da se opuštaš. Neki čudan zvuk sa desne strane. Hm. Auto nam vrluda. U jebote. Što je bilo? Pukla je guma. Ole. Može li još nešto danas? Valjda ne može. Nasmiješ se životu kako te danas zajebava. Od muke. I shvatiš da ti jedino preostaje smijati se.
Nakon svih dogodovština kada je ljeto pokazalo onu svoju iritantnu stranu, vraćaš se doma u krevetac svoj. Ovdje te više ništa ne može izbaciti iz takta. Nakon par stranica knjige, zaspiš kao beba.
A tada- bzzzzzzzzz, zzzzzzzzz…. Komarac je odlučio da današnji dan jednostavno ne može završiti kako treba. Marice, zar opet, majku mu??
I tada se pitaš- da li se danas cijeli svijet okrenuo protiv mene ili jednostavno imam onaj muški PMS?
Znat ću sutra…
Do sljedećeg četvrtka….
Živjeli vi meni!
Mauro
Pišite Mauru: maurovizija@teklic.hr
Komentari