Maurovizija

571

Taman sam vam prošli tjedan pisao o svojoj ovisnosti o koncertima, pozornici i nezamjenjivom osjećaju stajanja na bini, i dva dana kasnije održimo možda meni najdraži koncert ove godine. Riječka Fiumanka- finale. Subota je popodne, temperatura taman, dolazim na tonsku probu. Rijeka ljudi već je u gradu, svi lijeno uživaju u predivnom vremenu i svim sadržajima koji se nude. Nastupamo tek tamo negdje u 23.30 i imam nekoliko sati vremena za uživanje u riječkoj gužvi. Nakon pićurkice na Karolini, dolazimo na ideju da moramo posjetiti Galeba, Titov brod koji se nedavno usidrio na Molo longu. Dašak povijesti uplovio je u naš grad. Simbolična cijena od 10 kuna na ulazu u tu staru olupinu, i gore smo. Miris onaj nezamjenjivi, starinski. Izgled- čistokrvna Juga. Prolazi mi kroz glavu koliko li je samo ljudi ovdje prošlo, koliko li je povijesti tu ispisano. Gledam sve te sobe i pitam se koji li su ljudi sve tu spavali. Čitam popis poznatih ljudi koji su boravili na tom brodu i držim se za glavu. U svakoj prostoriji jedan LCD sa nekim dokumentarcem, muzička podloga od limene glazbe do rockabillyja. Ulazim u Titovu sobu i naravno, bacam se na krevet, tražim brata da me slika, ovo je za pamćenje! Moja prljava mašta ne može, a da ne zamisli i Sophiu Loren na tom krevetu, u svom najboljem izdanju. Znao je Tile što valja, ziher.

Kasnije ulazimo i u Jovankinu sobu ( naravno da nije spavala u istoj sobi sa Tiletom kad je ovaj imao pametnijeg posla), tamo Punjetarić i Tomi požele napraviti isto što i ja u Titovoj, ali oštra paziteljica broda kaže da se ne smije ležati na krevetu i slikavati. Od svih ostalih stvari koje su mi bile zanimljive na brodu i zapele za oko, mogu spomenuti još i jednu zgodnu brinetu na ”recepciji”. Donji dio oko makine također je fora, a ipak je najveća fora da taj brod ”leži” u našem gradu.

Riječka predvečer bila je toliko lijepa da jednostavno ne možeš, a da ne prošećeš po Molo longu. Nikada prije nisam išao do kraja, pa sam to onda odlučio napraviti- i nije mi bilo žao, jer grad ti stoji praktički ”na dlanu”. Sjećam se da mi je netko pričao da pomorci koji su itekako vidjeli svijeta kažu da Rijeka jednostavno posebno izgleda kada uplovljavaš, gledaš je sa mora, i da je drukčija od svih. Nisam baš puno uplovljavao u druge luke, ali ovo im vjerujem, jer priznajem, divan je osjećaj gledati je s mora. I gledam tako prema Mlaci, tamo gdje sam 4 godine išao u srednju, tamo gdje sam straha proveo ispred učionice broj 26, one učionice gdje sam, sjećam se, svakog sata gledao kroz prozor prema moru i pitao se : ”’bemti, da li ću ja ovo ikad završit? Da li ću se riješiti te matematike jednom zauvijek?” I da, to je prošlo, i danas je u lijepom sjećanju. Bacam pogled prema Krnjevu, Kantridi, a onda se opet vraćam udesno, i gledam gdje li se skriva staro riječko rodilište gdje sam rođen. Onda još malo udesno pa gledam prema Kozali, stao bih na prste da vidim i cijelu Drenovu, a onda onaj najdraži dio-Trsat. Obožavam taj dio grada, i nema mi ljepšeg nego popiti kavu tamo gore na gradini, bilo ljeto ili zima. Jer zimi imaju i one dekice, pa se pokriješ i uživaš u smiraju i pogledu. Kroz glavu mi prolaze mnoge uspomene, jer svaki dio grada podsjeća me na nešto, nekoga, i nekako sam ponosan. Da, baš sam ponosan- ovo je moj grad! Moji ljudi. Moja rodna gruda. Iako nisam veliki fan hrvatskog nogometa i ne pratim ga često, NK Rijeka može biti u najgoroj formi ikada i imati katastrofalno vodstvo, ali i dalje, to je klub našeg grada! I nepojmljivo je da navijamo za nekog drugog. Barem u mojoj glavi je to tako.

Nakon svih ovih misli koje su mi prostrujale glavom i ja sam vam ih i doslovno prenio, došlo je vrijeme za povratak na Gat Karoline riječke i penjanje na binu. Tu divnu noć pamtiti ću još jako dugo, jer stvarno ne bih mogao reći koliko tisuća ljudi se skupilo ispred nas i pjevalo sa nama. Bilo je toliko pozitive u zraku. I hvala svima na tome, jer takve stvari ”napune” te do kraja. Biti tamo gore dok ta masa razdragano čeka sljedeći takt, a samo metar iza- potpuna suprotnost- Jadransko more i tamo u daljini Učka, koja sve promatra s visoka i ”drži pod kontrolom”. Naša Monte Maggiore.

Nakon te ludnice sjedam u auto i ne mogu odoljeti, a da se ne provozam novootvorenom cestom D404, jer jednostavno sam presretan kada se nešto novo dogodi u ovom gradu. Skreneš u tunelić i evo te u Tower centru- osjećaj je kao da igram neku igricu na Playstationu. Pri povratku doma lijeno se vozim i uživam u svakom trenutku vozeći se Liburnijskom kroz onaj drvored, i naravno, skrećem za Preluk, dok u glavi samo zamišljam kako li je to bilo tamo negdje 60-ih i 70-ih kada se sva svjetska svita slila ovamo da bi gledali Svjetsko prvenstvo u motociklizmu. Prolazim onuda kuda se nekada pisala predivna povijest. Naša povijest. Budimo ponosni na ono što imamo. Želim svima sretan dan Grada Rijeke, dan Svetog Vida!

Jednom davno, ponukan svim ovim ljepotama koje nas okružuju, penjavši se po tko zna koji put na Trsatsku gradinu, napisao sam pjesmu koju sam kasnije poklonio mom prijatelju Mariu Battifiaci, a refren ide ovako :

”Otpri oči i pogledaj s Trsata
Kvarener va sutonu, Mića i Vela Vrata
Z leve bodulija, z desne Opatija
Kanat čut je , diši mi malvazija.”

Mora da smo bili dobri u prošlom životu kada nas je dragi Bog nagradio da živimo ovdje gdje živimo…želim svima ugodan vikend, a ako ste kojim slučajem lokal-patriot, ili samo zaljubljenik u svoj grad, od srca preporučam da se učlanite na forum http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/index.php gdje ćete naći puno toga što niste znali o svom gradu, a dečkima koji su ga osmislili svaka čast!

Živili vi meni!

Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr

Komentari