Na samu ovu riječ naćulit ću uho. Ako mislite da vas ne pratim i da sam odsutan u razgovoru, spomenite ovu riječ i moje ”antene” će vas jednostavno početi doživljavati. Siguran sam da je to vjerojatno jedna od najdražih riječi u mom vokabularu, a slobodno mogu reći, životu. Od malih nogu jednostavno živim za pozornicu, bilo da stojim na njoj ili da gledam druge kako na njoj stoje. Pojma nemam otkud je krenula ta fascinacija, možda je to jednostavno nešto urođeno, možda je to moj karakter, a možda i nešto sasvim treće. Možda su u šumi.
Kažu mi moji najbliži da sam kao najmanje dijete morao privlačiti pažnju i zabavljati sve oko sebe. Kada su mi kupili prvu harmoniku, i kada sam malim prstima nabadao samo neke dijelove melodije, kažu da sam jednostavno to morao svima prezentirati, pa je bilo logično da svatko tko uđe u kuću dobije svoj ”mini koncert”. Naravno da je to ljudima bilo simpatično. U mojoj šestoj godini roditelji su uporno tražili tko bi me mogao naučiti note, ali me nitko nije htio uzeti prije nego što krenem u školu, ali je, srećom, jedna žena ipak pristala da me poduči svemu. Tako da sam prije osnovne krenuo na tečaj harmonike. Moja potreba da pokažem ono naučeno došlo je do toga da sam svake večeri izlazio na balkon, stavio stolicu, sjeo, uzeo harmoniku koja je tada bila veća od mene, i započinjao svoj ”koncert”. Kad je bilo ljeto, susjedi bi se navečer ”hladili” na balkonu i slušali klinca kako riba po svojoj harmonici. Najveći fan bila mi je pokojna susjeda Angela, koja je, sirota, bila nepokretna, ali bi sa pola tijela doslovno ”izašla” kroz prozor i slušala. Kada bi vidjela da je prošlo 8, a ja još nisam na balkonu, počela bi me zvati : ”Mauroooo, alaaaa, vreme je”! S vremenom sam počeo i komunikaciju sa svojom ”publikom”, pa sam redovito predstavljao pjesmu koja slijedi, i isto tako dobacivao svašta susjedama- ”teta Slavica, hvala vam za one pomidore, baš su bili dobri”- sljedeća pjesma ide za vas! Kako je Slavica slovenka, za nju je išla slovenska polka.Ili: ”barba Poldo, oprostite ča san van ukral črešnje čera večer, evo, ova gre za vas”.
I tako je to polako uzimalo maha, sve više sam uživao kada bih imao svoju ”pozornicu” i kada bih izvodio sve te svoje točke. Prvi dodir ”popularnosti” osjetio sam prvog dana osnovne škole, kada je tadašnja drugarica Marica rekla : ”ajme, pa ti si onaj mali koji svaku večer kada ja idem sa posla svira harmoniku na balkonu”, i onda svih na poligonu pozvala i rekla: ” ovaj dečko prekrasno svira harmoniku, to morate čuti”. Za dva mjeseca već sam nastupao pred prepunom školskom dvoranom ”otvarajući” školsku priredbu. Snimala me ”Radio Rijeka”, a ja sam bio toliko uzbuđen da sam na pola pjesme zaboravio kako ide, toliko se zbunio, i stao… dvoranom je zagrmio ogroman pljesak, a ja, ne znajući što učiniti , i kako se izvući, samo sam krenuo od početka pjesme. I onda se opustio, krenulo me, i osjećao se kao da sviram doma. Prvi susret sa velikim auditorijem. I tako je krenula ovisnost. Jebeno mi se svidjelo.
U drugom osnovne jedan film mi je promijenio život. Priča o ”Beach boysima”, toliko me fascinirala, da sam drugi dan u školi molio učiteljicu da me pusti doma da stignem snimiti reprizu filma. I pustila me. Hvala joj na tome, jer dan danas imam tu snimku. Dok film ide, iznad još uvijek piše ”Zračna opasnost Slavonski Brod”, a 5 minuta kasnije , ”Zračna uzbuna Požega”. Nevjerojatno je kako ti samo jedan trenutak može preokrenuit život, a meni je to bio upravo taj. Znao sam da želim raditi samo to- imati band, stajati na pozornici, stvarati i pisati glazbu i jednostavno svirati pred što većim brojem ljudi. Naravno da me fascinirala i činjenica da uz glazbenike uvijek ima prekrasnih žena, a i hrpa novca kojim si kupuju skupe automobile. I od toga dana, znao sam da je to moj put. Tamo negdje u šestom osnovne, skupio sam band, doslovno po principu- svatko tko nešto zna svirati, dobrodošao je. Nekom drugom prilikom pričati ću o tom bandu koji mi je donio toliko lijepih trenutaka u životu i iskustvima koje nemaju cijenu. San se ostvarivao, svirali smo na školskim plesovima, lokalnim feštama, a kasnije su krenuli festivali. Prvi susreti sa studijem, velikim pozornicama, i onime o čemu smo sanjali- da sami sebe čujemo na radiju i vidimo na televiziji.
Ako ćete iskreno, do dana današnjeg ništa se nije promijenilo. Prošlo je toliko koncerata, toliko pozornica, toliko ljudi, toliko svega. Želja je ostala ista, ona dječačka. Ono za što sam živio je da ginem na pozornici, da se dajem do kraja. Teško je opisati sve emocije koje doživljavaš dok si tamo gore, dok te snaga zvuka udara ravno u leđa, dok ljudi ispred tebe sa nestprljivošću čekaju što ćeš sljedeće izvesti, a da ti to još ni sam ne znaš. Osjećaj kada po prvi puta čuješ da ljudi pjevaju pjesmu koju si napisao tamo doma, u svojoj sobi, a da ni u najluđim snovima nisi sanjao da će svi tekst znati napamet, da će tu pjesmu slušati u autu, da će ta pjesma obilježiti neki njihov trenutak života, možda će se čak i tim trenucima poistovjetiti s tobom. Teško je opisati te emocije, jer, i u onim trenucima kada daješ zadnje atome svoje fizičke snage, ta energija publike vraća ti to dvostruko, i jednostavno sa pozornice silaziš tako umoran, a tako ispunjen. Često puta rekao sam da u puno situacija u životu možeš ”prodavati maglu”, ali rulju ne možeš zeznuti, jer ”rulja” te osjeća. I zna kada si fejker.
Na podjednako snažan način doživljavam i one koje gledam na pozornici, kada sam tamo samo u službi promatrača, gledatelja, jer i tada se događa snažna izmjena emocija, a na onima koji stoje na pozornici je da li će ti to prenijeti ili ne. Moram priznati da svaki slobodan trenutak koristim da idem na koncerte velikih bandova, ali isto tako i onih imena koja nisu poznata, i toliko puta bivam oduševljen baš onima koji još nisu dobili ”svojih 5 minuta”, jer ima nešto posebno u tome kada band počinje, svi dišu kao jedno, i kada se u zraku osjeti ta želja za uspjehom. Međutim, kada vidiš band koji svira zajedno i 30, 40 godina, a i dalje osjetiš onu snagu, želju, poletnost i one dječačke fantazije koje im se u tim trenucima ostvaruju pred očima po tko zna koji put, onda kažeš- da, ovo je ono što volim. Ovo sam ja. Budeš sretan da si upravo ono što jesi, da si se opredjelio, i da je baš ovo tvoja uloga na ovome svijetu. Ispunjen činjenicom da živiš ono što si htio.
Ima onih teških trenutaka kada ne ide sve ”kao po špagi” , kada bi radije sjedio doma, a na pozornci si. U takvim trenucima opet si zahvalan onima koji su te došli poslušati i daješ im sve od sebe, i ako si iskren, i to će ti biti oprošteno. Ono što me najviše može razljutiti je kada si svatko od ”kvazi-glazbenika” daje za pravo komentirati svakoga, pa i najveće bandove i imena, prigovaravši kako su u nekom trenutku odsvirali krivi ton, ili kako zvuk nije bio dobar. To su vjerojatno oni ljudi koji su najviše u životu svirali u svojim sobama ili pak za svoje doma i bližu rodbinu, pa frustracije liječe komentirajući one koji su se odavno prestali baviti ”točnošću tona”, jer svi oni koji imalo znaju što je glazba, reći će da glazba nije matematika. Ne. I ne mora biti precizna. Točna. Glazba je emocija. Trenutak. Na jednima je da je prenose na druge, a na drugima da je primaju. I to je cijela filozofija.
Odlazak na koncerte posebno je iskustvo. Dogovor sa prijateljima, road-trip, hrpa smijeha i zabave. Adrenalin kada se gase svjetla i počinje ludilo. Skakanje kao da te netko bocka čačkalicom u guzicu, pjevanje iz petnih žila, i silne emocije koje te preplavljuju: svaki takt -jedna uspomena.
Svaka čast Bon Joviju na jučerašnjem koncertu. Vidjeti silnu energiju ljudi koji imaju preko 50 godina, znajući koliko je teško biti u dobroj formi za održati takav koncert, jednostavno mogu sažeti u dvije riječi: ”skidam kapu”.
Ovakvi koncerti samo mi govore da sam odabrao pravi put i da sam jebeno sretan klinac koji radi najbolji posao na svijetu. A koji je najbolji posao na svijetu? Onaj koji te usrećuje.
I budite sigurni, dok god imam snage i ljubavi prema ovome što radim, davati ću se potpuno i do kraja, jer drukčije ni ne znam. Samo mi dajte pozornicu. Ako na momente počnem padati, nemojte me dizati -ili ću pasti dok kraja, ili će nastaviti netko drugi. Jer, kako je Freddie jednom rekao: ”the show must go on!”
Živili vi meni!
Mauro
Komentari