Maurovizija

158

Ah…moj najdraži blagdan…na sam spomen ovog blagdana, srce mi zaigra kao Messi u špici. Što je točno 1. Maj? Po definiciji- Prvi maj ili Međunarodni praznik rada je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su njihovi pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava. Naravno, kao državni praznik uveo ga je Hitler, pa su to svi pokupili od njega, a svijet ipak može reći i da je taj mali izopačeni čovac sa smiješnim brčićima ostavio i nešto dobro iza sebe. Ajde, i VW Bubu, da ne cjepidlačimo.

Pitao sam se da li ćemo mi u Hrvatskoj ove godine uopće slaviti 1. Maj, jer, više-manje ionako su svi nezaposleni ili samo što nisu ostali bez posla, pa što će nam praznik rada, kada ionako ne radimo? Nemamo od čega odmarati, kad odmaramo cijele godine, i to u udobnoj fotelji poznatog hrvatskog proizvođača, marke ”Biro”.

Čini se da ćemo još ove godine ipak slaviti, valjda da se tradicija ne prekine, ili kako bi mi doma rekli ”da se užanca ne zatare”. U meni sjećanje na taj praznik budi samo najljepše uspomene, jer, prije onih famoznih 10-ak godina koje uvijek spominjem, znali smo sa društvom otići u šumu na dva dana i bila su to definitivno dva najbolja dana u godini. Planovi za 1. maj započinjali su već poslije Nove Godine i sve je bilo do detalja isplanirano. Svatko bi dao neku kintu za klopu i cugu, a ako je netko uspio dobiti i auto od staraca za šumsku avanturu od 2 dana, to je bilo vrhunski.

Jedne godine Tomi je na jedvite jade uspio svog nonota nagovoriti da nam posudi svoj luksuzni Renault 4, tzv. ”Katricu” koja je imala mjenjač smješten gore kraj kazetofona, pa si brzine mijenjao izvlačeći i uvlačeći taj mjenjač napred-nazad, a meni je to uvijek izgledalo kao da je netko golf-palicu naopakozabio u ”kruškot”. Smjestili smo se duboko u šumi, sigurno 5 kilometara udaljeni od civilizacije i do tamo se dolazilo bijelom cestom, pa je Katrica služila za sve – dostavu ića i pića, dostavu novih ljudi koji su dolazili i naravno, smio je voziti samo Tomi, jer ne dao Bog da se nešto autu desi. Sjećam se kao danas. Krasne rijetkogovnasto-smeđe boje, Katrica je bila uz nas u dobru i u zlu i štovali smo njeno Visočanstvo do nebesa i natrag.

Već smo bili smješteni u šumi, prva porcija ćevapa usrećila je naše gladne želuce, a tada su dvije frendice zvale da treba doći po njih dole kraj prvog marketa. Kako ćemo? Katricom. Tomi kaže da ne želi po stoti put vozit. I tu se događa preokret. Loris, čovjek o kojeg ću opisati nekoliko rečenica nakon ove nudi se da će on uzeti Katricu i otići po njih. Tomi na to ne pristaje ni u ludilu. Zašto? Jer… Loris: čovjek koji je u samo jedan dan kada su starci otišli na put uspio napraviti party za cijelu školu, zapaliti tepih u dnevnom boravku, uspio prouzročiti eksploziju tostera ( sve u samo jednom danu), nadalje, čovjek koji je kao dijete od par godina svojoj vlastitoj sestrični pišao na glavu i sretno se smijao, čovjek koji je u petom osnovne sa ekipom skupio lovu i kupio Stojadina da se mogu voziti okolo, čovjek koji jednostavno NE SMIJE sjesti u Katricu, e da, ON je sjeo u Katricu. Tomi mu je dao ključeve, uspio ga je nagovoriti. Kako? Ja sam uvjerio Tomija da će biti normalan i da JA idem s njim po komade. Ja garantiram da će Katrica doći čitava nazad.

Ne zaboravljam onaj izraz lica kada mu je dao ključeve i kada smo sjeli u taj auto. Najozbiljnijim mogućim tonom glasa rekao je: ” ovako, nema da voziš više od 30 na sat, i ne smiješ koristiti treću! Najviše drugu! Jesi čuo? Najviše u drugoj brzini, bijela je cesta i pazite mi taj jebeni auto!”
Mi: ” nema problema, Tomi, ma nemaš se zašto brinut”.
I krenusmo. Na putovanje života. Bijela cesta, do prvog zavoja dok se nismo izgubili iz vidika, sve je bilo u redu. A onda je Loris… stavio u treću! Ako ste se ikada vozili u Katrici znate koliko se limarija u zavojima savija sama od sebe, a zamislite kako je to bilo sada, po prašnjavom putu, kada smo imali pravu rallye vožnju. Umirao sam od smijeha i straha istovremeno. Putem smo nailazili na slične glupane koji su iz suprotnog smjera isto radili gluposti, jer ta bijela cesta bila je idealna za sve nas klince bez vozačke.

Nekako smo došli do tog vražjeg marketa, ove dvije čekale su nas sa toliko najlona, šatora, opreme, i tko zna čega da bi flegma u šumi preživjele sigurno pola godine. Jedva smo sve te stvari natrpali u auto, one su se nekako iza stisle između tih stvari i krenuli smo nazad u šumu. Nismo napravili ni 15 metara kada se čuo zvuk koji nismo očekivali- zvuk razbijenog stakla. Da. Zadnje bočno staklo ispalo je samo od sebe, valjda od vibracija koje je siroti auto prolazio dok smo jurili bijelom cestom nadole. U početku smo se šokirali, a onda prasnuli u smijeh. Loris se nasmijao svojim uobičajenim smiješkom, onim kad mu žila na čelu izleti koliko se ceri i rekao: ”hahaha, ma neće Tomi ni skužit”.

Nismo previše razmišljali o zadnjem staklu, jer, ajde, ako i treba, nabavit ćemo negdje to usrano staklo, ali danas nema šanse da Tomi skuži, izgledat će kao da je otvoreno i bok. Mislim da smo ušli nekih kilometar i pol u šumu kada smo začuli drugi zvuk, ali potpuno drukčiji- odjednom se auto čuo kao neka trkaća pila, a osjetili smo i da nešto vučemo za sobom. Da, pao je auspuh. Tu sam se odvalio od smijeha i jednostavno sam poželio da nikad ne stignemo u šumu, jer, ”ja garantiram” da će auto doći normalan nazad. Zaustavili smo se , curama rekli da isprazne najveću vrećicu, otkinuli auspuh do kraja i stavili ga u tu vrećicu. Nismo imali kamo s njim , pa sam ja ispružio ruku kroz prozor i držao vrećicu sa auspuhom. Auto se čuo toliko jako da je to paralo uši, a mi smo umirali od smijeha kako Tomi sigurno, iako smo još uvijek 3km daleko od njih, ”čuje kako dolazimo”.

Loris je vozio valjda 10 na sat, samo da bi ublažio taj prokleti zvuk koji nismo mogli sakriti, a kada smo shvatili da sa auspuhom nemamo kamo i da ga ja držim u ruci, i to kroz prozor, opet smo imali ”normalnu putnu brzinu”. Došli smo do naših šatora, a tamo šok i nevjerica. Mislim da nikad neću zaboraviti Tomijevu facu kada me vidio s auspuhom u ruci i kada je čuo kako zvuči nonotova Katrica.
Tomijeva rečenica koja je slijedila bila je upućena Lorisu: ” ti si totalni idiot”.
Pomislio sam da sam pošteđen jezikove juhe, a kako se nisam mogao suzdržati od smijeha, baš kao i sad dok pišem ove retke, samo mi je rekao: ” s tobom više ne pričam”.

Što se dalje događalo, čitajte sljedećeg četvrtka u Mauroviziji, a do tada.
Živili vi meni!

P.S. e da, sljedeće subote sa nama nastupa i Wabo, pa dođite i ne propustite taj spektakl!

Komentari