Ena je pogledom pratila kako crnogorica promiče pored prozora kupea i odlazi tamo negdje, iza, kao namirnice na pomičnoj traci blagajne. Na ofucanom sjedalu preko puta, njena kćerka Marinela izula je tenisice i sjela prekriženih nogu. Položaj za meditaciju… zapravo, mala kao da i je meditirala – tipkala je po mobitelu, s muzikom u ušima, fućkalo joj se živo što je vikend na umoru. Bože, kako je lijepo imati četrnaest.
Vrata kupea su se otvorila i ušao je muškarac.
“Dobar dan. Slobodno?”, pitao je, pokazujući sporim i dostojanstvenim pokretom ruke na prazan ostatak kupea.
“Da, da… slobodno je”, potvrdila je Ena, a on se nasmiješio, otkrivajući zube tako blistave da je pomislila kako će svaki čas opaziti u njima odraz one iste crnogorice koju je maločas gledala kroz prozor. Kratke, tamne kose, toplih, smeđih očiju i širokih ramena… bio je to reprezentativni primjerak muškog roda. Sjeo je pored vrata, s Marineline strane kupea i otvorio neku knjigu. Prstima je lupkao po koljenu, kao da drži ritam neke samo njemu poznate pjesme. Primijetila je da na domalom prstu nije bilo prstena i osmjehnula se sama za sebe. Hlače su mu bile lagane i bež, ne baš najbolje ispeglane – što se dobro uklapalo u pomanjkanje prstena. Očima je taman skliznula uz njegovu butinu, kad je on podignuo pogled, a ona se okrenula prema prozoru praveći se da proučava arhitekturu šojkinih gnijezda.
Marinela je duboko uzdahnula i izvukla slušalice iz ušiju. Krajičkom oka Ena je vidjela kako mala zabacuje kosu, a onda je čula njen veseli glasić:
“A što to čitate?”
Enu je presjeklo. Da je bar neki stol sa stolnjakom među njima, sad bi je šutnula u cjevanicu. Znala je ona vrlo dobro što se događa!
“Ah… biografiju Boba Dylana.” Odgovorio je veselo.
“Aha… to je onaj neki pjevač, jel’ da?”
“Da, stari pjevač.”
“Da… mama, jesi ti slušala tog Boba Dylana?” Ena je ponekad bila vrlo uvjerena kako su u rodilištu zamijenili njenu i Sotoninu kći. Mala ju je upravo uvukla u razgovor sa strancem. Sad je morala nešto reći:
“Nisam baš. Čula sam neke pjesme, ali nisam ga baš puno slušala.” Nasmiješila se.
“Mama? Vi ste joj STVARNO mama? Ajme, bio sam sto posto siguran da ste sestre!” Tip se iskreno začudio, gledajući malo u jednu, a malo u drugu.
“Bila sam jako mlada majka.” Priznala je Ena.
“E, ja sam Marinela.” Mala se predstavila i pružila mu ruku.
“Kristian.” Rukovao se s Marinelom, a onda pružio ruku Eni. Osjećala je da nešto mora reći inače će ispasti totalna glupača… pa je rekla:
“Vi volite Dylana?”
“Pomalo… uvijek sam htio biti rock zvijezda.”
“I što Vas je spriječilo?”
“Ne znam… mislim da nisam dovoljno zgodan”, nasmijao se, a Ena je pomislila: Da si imalo zgodniji, zaskočila bih te u prvom tunelu… a kćer bih sabila u pepeljaru, da ne gleda. Nastupio je trenutak tišine, a onda se Kristian vratio knjizi. Ena se trudila ne obraćati pažnju na njega, iako je pouzdano mogla reći da je pročitao točno tri i pol stranice prije nego što je ustao i izašao u hodnik.
“Jesi li ti normalna???”, ispod glasa je prosiktala na Marinelu. Mala je prčkala po mobitelu i nije uopće digla pogled kad je odgovorila:
“Mama, u zadnjih deset godina imala si, ono, DVA dečka i ni jedan ti nije dugo potrajao. Mislim da bi ti, u svojim godinama, morala ulovit’ nekog jer ti je već zadnji čas.”
“Pa ne možeš me tek tako upoznavati sa strancima u vlaku!”
“Joj, mama! Nego kako ćeš nekog upoznat’? Preko interneta? Pa tamo su ti sami pedofili!”
“Nije istina.”
“Kako nije, meni si rekla da je tako.”
“Ma… nisam tako mislila… nego… uostalom, ne miješaj se!”
“Jooj, dobrooo…”, rekla je, nataknula tenisice i ustala.
“Kamo ćeš sad?”
“Idem na wc.”
……
David Šnajder
Drugi dio Ljubavne priče broj 29 pročitajte u subotu, 4.9.
Komentari