Ljubavna priča broj 24

67
leptir

Tereza V. svakog je dana išla pješice do autobusne stanice. Putem bi uvijek prolazila pored crkve, iako nikad ne bi ušla unutra, jer je bila agnostik – poput našeg predsjednika za kojeg je i glasovala na izborima, jer joj se činio vrlo fi n i kulturan. Za razliku od novog velečasnog kojeg je, otkako je prije nekoliko mjeseci stigao u njihovu župu, često susretala u blizini crkve, a koji je imao jednu Terezi prilično odbojnu naviku. On se, naime, nedjeljom običavao penjati na zvonik s kojeg se odlično vidio cijeli Cernik, a pogotovo obližnji trgovački centar. Onda bi dalekozorom promatrao koja zabludjela ovčica iz njegovog stada kupuje na dan Gospodnji. Tereza takav nadzor nije odobravala, iako joj je bilo žao ljudi koji u trgovini moraju raditi nedjeljom. Smatrala je da to nije lijep posao. Svoj je posao Tereza voljela, bila je knjižničarka. Oduvijek je voljela knjige, miris tiska kad su nove i miris papira kad ostare. Sviđalo joj se i šuštanje stranica koje se okreću i pucketanje kad se otvaraju korice. Terezi njeni radni zadaci nisu uopće padali teško i bila je često dobre volje. Voljela je izlaziti, družiti se, općenito sve što vole mladi. Bilo joj je jedino čudno, kako ljude svojih godina više ne susreće u klubovima ili na koncertima. Pitala se gdje su nestali. Što im je? A najviše se pitala gdje su muškarci. Već duže je vrijeme njen intimni život patio, upravo zbog toga što su

njezini vršnjaci sve više nestajali, ili se sakrivali iza suknji svojih žena. To ju je pomalo zabrinjavalo. Nije joj se činilo da je muškarce posebno teško zavesti, ali je svakako imala dojam da ih jednostavno ponestaje na tržištu. Utoliko se više veselila svome novom zadatku, organizaciji gostovanja skoro pa poznatog pisca iz metropole, Sanjina M. Bio je koju godinu mlađi od Tereze, ali unutar prihvatljivog raspona. Svojom pojavom zadovoljavao je estetske kriterije, a posebno se isticao vrckastom naravi i druželjubivošću po pitanju suprotnog spola. Iz organizacijskih razloga, Tereza i Sanjin razmijenili su niz elektronskih dopisa, koji su svojim tonom iz strogo poslovnih brzo prerasli u neobavezno prijateljske pa zatim i u koketno-aluzivne. Konačno, Tereza je postala sigurna da Sanjin neće imati ništa protiv ako njihovo druženje mimo službenog programa preraste očekivane poslovno kurtoazne okvire. U tu mu je svrhu javila kako je organiziran nastup na jednoj od lokalnih radiopostaja rano ujutro, stoga bi mu bilo zgodnije doći dan ranije i prenoćiti. Knjižnica mu, nažalost, zbog recesije nije u mogućnosti platiti noćenje u hotelu, ali može mu organizirati smještaj u privatnom aranžmanu, u njenoj gostinjskoj sobi.Na dan kada je Sanjin trebao stići, kasnim noćnim autobusom iz metropole, Tereza je kupila kvalitetno vino, počupala dlake viška, stavila večernju šminku i navukla svilu preko sebe i kreveta. Pustila je sugestivnu glazbu, pripravila namirnice za recept koji je našla na internetu (biftek u umaku od tartufa) i krenula lakirati nokte na nogama, kad je stigla SMS poruka:

David Šnajder

Drugi dio Ljubavne priče broj dvadeset i četiri pročitajte sljedeću subotu

Komentari