Svi se žale da nema posla, da ne mogu raditi, a onda im ponudiš posao u pristojnoj manjoj tvrtki koja još uvijek pristojno diše i ujedno čeka bolje dane. Da bi dostigla te bolje dane, kao i svi u ovoj zemlji, uz dobre proizvode koje ima, trebaju joj i ljudi koji će ih oplemeniti svojim radom i iskustvom, njima osvojiti tržišta i zaraditi sebi plaću. Pritom od toga živjeti, dostojanstveno i mirno, jer imaju od čega platiti račune i mogu prestati biti ona tužna masa nezaposlenih.
Zvuči savršeno, zar ne? E, pa nije tako. Jer dobar dio hrvatskih nezaposlenika nije slučajno nezaposlen. Njima se jednostavno ne radi. Hoćete moj slučaj? Na razgovor za posao, od šest definiranih i pomno dogovorenih (između tvrtke za zapošljavanje, klijenta, odnosno tvrtke koja traži djelatnika i potencijalnih djelatnika) – dolazi samo jedan! Trojica otkazuju dan dva dana prije intervjua, a od troje koji su čvrsto odlučili doći, dolazi samo jedan. Ima koju godinu, cijeli je život marljivo radio i posljednju godinu dana stjecajem raznih okolnosti ostao bez posla, odnosno radi gdje i što stigne, ali traži stalan posao.
Nije siguran da će mu ovo što se nudi odmah sjesti i biti idealno, materija je malo novija, ali spreman je založiti se, pokušati, drugim riječima, spreman je raditi to što mu se nudi. Probni rok od mjesec dana također mu odgovara. Na kraju ispadne da se onako tih i marljiv postavio kao pravi lav , drugim riječima borac. Nakon završetka razgovora s kandidatom, na brzinu smo izračunali da od 100 posto nezaposlenih kojima treba posao, na razgovor za taj isti posao, za koji su kvalificirani i za koji su se uredno prijavili, dođe njih tek 16 posto. Doista mislim da je to i hrvatski prosjek rada, odnosno nerada. Od stotinu ljudi, njih recimo sedamnaest, ajde, najviše dvadeset radi, ostali se ili šlepaju uz vrijedne ili su uhljebi (krasna nova riječ:) ili jednostavno ne rade ništa i gotovo.
Mislim da bi pod hitno trebala krenuti jedna iskrena, edukativna, pomalo šokantna kampanja o tome kako ljudi zapravo ne žele raditi i zašto ne žele, a trebali bi i, kao, željeli bi. Možda je stvar dublja, možda smo stvarno srozano društvo kojemu nedostaje samopouzdanja, elana, motiva i vitamina da zabijemo pokoji gol. A tko će ako mi nećemo?
Dunja Pavešić
Komentari