Kako su nastale ceste

1066

Srela su se tako, na pijači, tri rimska generala. Njihovi životi su bili ispunjeni pričama o bitkama, pokoljima i općenito ratovanju, ali baš u to vrijeme, kada su sjedili na pijači u jednoj taverni, bilo ih je zadesilo razdoblje mira. Baš kao i svaki drugi zdrav i razuman čovjek oni nisu imali pojma što bi sa sobom i s tim takozvanim „mirom“, pa su sjedili i opijali se. U početku su bili pomalo i radosni jer sve do tada svaki dan na ratištu im je bio ispunjen krvlju i mislima o domu, ali čim su proveli neko vrijeme kod kuće okruženi djecom čija imena nisu mogli zapamtiti (a za što su uvijek krivili rat i izbivanje) i za koju više nisu bili sigurni ni da su njihova, te ženom koja im je na ratištu uvijek bila najljepša, najdivnija i najdražesnija, a sada bi rađe sami sebe probadali samo da ju ne moraju slušat i gledat, odlučili su se napijati u taverni. Većinom su se prisjećali sretnih trenutaka rata kada nije bilo ni glasa od ovog besmislenog jada zvanog mir. Jedan od njih se jednom prilikom sjetio kako mu je, dok je bio samo običan vojnik, djed rekao da će život koji provede u ratu provesti iščekujući i priželjkujući mir, a kada mir dođe grozit će ga se cijeli život koji provede u njemu. Nakon ta dva života, rekao je, smrt će pozdraviti širom raširenih ruku.

Najstarijem generalu od trojice se, dok su tako sjedili i pili, počelo ozbiljno mutiti u glavi od silnog alkohola što ga je njegovo tijelo pokušavalo apsorbirati. U tom i takvom stanju, kao što se zna, ljudima na pamet padaju najgenijalnije ideje i najbriljantniji podvizi, pa je tako bilo i ovoga puta. Stari general je ispio posljednji gutljaj vina iz svog vrča i glasno izjavio sljedeće:

Sutra ćemo okupiti trupe i bez veze posjeći drveće i to što već tamo vani raste, i umjesto prirode stajati će popločani put. Nekad u budućnosti, kada izmislimo asfalt, biti će asfalt, ali nigdje nam se ne žuri.

Druga dvojica su ga gledala u čudu. Nakon par minuta kada je ta ideja, taj trenutak generalovog prosvjetljenja sročen u par rečenica legao na svoje mjesto, bilo im je toplo pri srcu.
-Odlična ideja generale!- viknuli su u isti glas
Zatim im se pridružio ostatak taverne i svi su se veselili.
-Nazvat ćemo ih ceste i sve će voditi u Napulj.- dodao je general
-Što ne bi trebale voditi u Rim?– upitao je jedan umirovljeni vojnik (što je značilo da ne postoji toliko vina koliko je potrebno da bi se on našao u pijanom stanju)
-Svi putovi već vode tamo, neće valjda još i ceste. Ne valja pretjerivati.-glasio je odgovor generala nakon čega je slijedilo: „Još jedan vrč vina ovamo!“
Samo je jedna duša u toj taverni mislila nekako drugačije.
-Kakav debilizam.– rekla je gazdina kći i istrčala van da joj se ne bi zdrav razum utopio
I tako su, dragi moji, nastale ceste. Sve što je bilo potrebno je bio jedan trenutak prosvjetljenja.

NAPOMENA
Ništa u ovoj pripovijesti nema veze sa stvarnošću i svaka sličnost sa stvarnošću je apsolutna slučajnost. Ili sam barem to dužna reći.

Hugolina

Komentari