Bez celofana

119

Često se pitam koliko cijenimo ono što imamo? Neki dan prijateljica je na Facebooku objavila status da odsada mijenja ploču. Razmišljat će kaže kako su stvari koje trebamo plaćati – prejeftine. Ili nešto u tom stilu. Nakon toga u usputnom razgovoru s mamom čujem kako se i ona sva nekako udubila u svoju novu spoznaju – kaže – sretna je i zahvalna i to sve više i više da živi u ovom prekrasnom kraju. Može loviti ribe, uživati u moru, doživljavati prekrasne krajolike, udisati još uvijek svježi zrak i piti bez straha vodu iz pipe.

Ovo ljeto u posjet svojima došao je i prijatelj koji već 13 godina živi i radi, i radi, i radi…u Americi. Dobro mu je tamo, kaže, može zaraditi više od prosjeka, ima svoje prijatelje, svoj stil života, standard na koji je naučio. Međutim – nema prekrasnog plavetnila, domaćih riba, dobrog, a točenog, vina, nema bureka, a vodu kupuje u trgovini. I on se služi Facebookom i svojim američkim prijateljima šalje slike tanjura s pršutom, sirom i hvali im se – „Ovo je zašto volim biti u Hrvatskoj.“

I onda se javi ona ista stara dilema – je li bolje dići sidro i odsidriti u neki bijeliji svijet, platiti cijenu – oduzeti si pravo na te divote stečene samo rođenjem u ovoj zemlji ili je poštenije ostati, „kuburiti“ iz dana u dan, sukobljavati se s neuređenim sustavima, daleko manjom mogućnošću za rad, daleko težim i mutnijim alatima za uspjeh, ali – pred sobom imati paprike iz vrta, stotine otoka sa svojim specifičnim skrivenim uvalama i starim gradinama, vinske puteve, domaće maslinovo ulje…?Eh to je već neka druga, nemjerljiva vrijednost. Ja se ne mogu odlučiti, ali, eto, još nisam otišla – pa bit će ipak više volim ovo drugo, ali za to plaćam cijenu svojom egzistencijom, kao milijuni Hrvata. (I nekako sam već navikla.) Divno je znati da, primjerice, nemogućnost odlaska na godišnji odmor negdje južnije, danas svakako možemo iskompenzirati odmorom u svom kraju. Svaki dio Hrvatske nešto nudi, diči se nekom svojom posebnošću koja ne mora biti dalje od nekoliko kilometara od mjesta stanovanja. Evo, ja sam ovo ljeto otkrila Kostrenu – mjesto koje dosad nije bilo ucrtano u turističkoj karti moga mozga..jer – to je „samo“ Kostrena – mjestašce tik uz Rijeku, s nekim plažama na kojima se kupaju osnovnoškolci i točka. Međutim, kako je „sila zakon promijenila“ i već je izvjesno da ovoga ljeta neću otputovati niti na tjedan dana iz Rijeke – odjednom sam se našla zadivljena ljepotom kostrenskih plaža, čistoćom mora, divnim, zelenim krajolikom, dugom šetnicom uz more, ljetnim ambijentom u ugostiteljskim objektima i shvatila – to je moja mala priča za odmor ovoga ljeta! Istina je, neće biti Dalmacije ili Istre i svih blagodati tamošnjeg turističkog gibanja, ali potreba će biti zadovoljena. I tu je taj „klik“ – što bi „Ameri“ dali samo za komadić te naše Kostrene i koliko smo samo sretni što je tu, tako blizu, tako postojana i skromna. O ostalim prekrasnim dijelovima zemlje da ne govorim.

Zato se često pitam – imamo li dovoljno zahvalnosti i znamo li prepoznati bogatstvo ničim zasluženo – svuda oko nas? Znamo li koliko vrijedi naša zemlja, njezini resursi i jesmo li svjesni koliku bi stranac cijenu HTIO platiti za svježe ulovljenu ribu ili za jedan otok?
Visoku cijenu. Sigurno. Zašto? Zato jer cijeni ono što nema.
A mi to sve, još uvijek, imamo.
Tu, u dvorištu. Neprocjenivo.

Ana-Marija Vizintin

Komentari