Dan nakon zabavne pješačke ture i druženja u baru ostatak ekipe bio je raspoložen samo za odmaranje i gledanje DVD-a u hostelu. Ja sam izašla u šetnju i po hranu, ali bio je to jedan od onih usporenih dana kad nam se ništa previše ne da. Uputila sam se na glavnu tržnicu. Tržnice su mjesta na koja najviše volim ići radi doživljaja lokalne atmosfere i odlične i jeftine hrane. Cardonal Mercado Central, nedaleko autobusnog kolodvora, nalazi se u zgradi na dva kata izgrađenoj 1907. Na gornjem katu nalazi se mnoštvo malih restorančića koje poslužuju izvrsnu i svježu morsku hranu, a dobar ručak je baš ono što sam tražila. Brzo sam prošla užurbani donji dio tržnice i na katu se smjestila u restoran sa starim slikama i kariranim stolnjacima. Dok prolazite gornjim katom konobari vas na svakom koraku pozivaju da uđete baš u njihov restoran i nabrajaju ponude dana, a izbor je stvarno velik. Osladila sam se ukusnom gustom juhom od morskih plodova, pa se vratila u hostel i pridružila se Donatu i australskim mladencima u odmaranju i druženju.
Sutradan smo Donato, Australac Dan i ja otišli do luke na polusatnu vožnju čamcem po zaljevu Valparaisa.
Plaza Sotomayor je mornaričko srce grada kojim dominira plava Zgrada pomorske uprave sa spomenikom čileanskim pomorskim žrtvama. Slikala sam ju s pristaništa Prat dok smo čekali ukrcaj u čamac.
Na pristaništu je vladala vreva. Prodavači grickalica, suvenira, ribari, mornari, ljudi koji su u redu čekali ukrcaj… Mi smo na sreću stigli taman da uletimo u čamac pri kraju ukrcaja i uskoro smo kroz mnoštvo jarko obojenih barki slikovitih španjolskih imena zaplovili prema pučini.
Na gomoljastom pramcu teretnog broda vezanog u luci sunčao se tuljan kojeg sam uslikala dok smo kraj njega prolazili u čamcu, a okolna vreva i ukrcaj kontejnera nisu ga nimalo smetali.
Stariji čovjek bio je naš vodič i uz objašnjavanje o gradu stalno je zbijao neke šale, naravno sve na španjolskom. Bilo je zanimljivo baciti pogled na brežuljkastu panoramu Valparaisa s oceana i ploviti tik do ogromnih čeličnih grdosija od brodova vezanih u luci. Dan je bio sunčan i topao i vožnja čamcem bila je užitak. Napravili smo krug od jednog kraja grada do drugog i nazad.
Pogled na Valpo kad smo zaplovili prema drugom kraju grada. Raznobojne kućice rastopile su se u sumaglici podnevnog sunca.
Kad smo se iskrcali Dan nas je napustio jer se išao naći sa ženom, a Donato i ja smo razgledali štandove s raznim kičastim suvenirima. Zatim smo krenuli preko trga Sotomayor i prošli kraj čovjeka koji je jeftino prodavao neobrađene komade ružičastog kvarca. Uzeli smo dva manja kamenčića tog kristala koji ispunjava ljude ljubavlju i srećom, da bude s nama na putu i kao uspomenu na sretne i vesele dane koje smo proveli u Valpu. Nedavno mi je Donato javio da ga još uvijek ima. Imam ga i ja i uvijek me prenese nazad u bezbrižnost i opušteno sunčano podneblje Valpa ispunjeno našim smijehom. S desne strane trga Sotomayor pogled mi je pao na ružičasti hotel Reina Victoria izgrađen 1902. godine koji je vapio za osvježenjem u vidu novog sloja boje, iako se ispod pohabane fasade ipak mogla nazrijeti njegova nekadašnja ljepota i sjaj.
Vrzmajući se po ulicama iza luke naišli smo na ženu koja je čistila ribu. Velika tržnica u blizini, Mercado Puerto, stradala je u potresu i sada je zjapila prazna, pa žena nije imala konkurenciju drugih prodavača.
Zašli smo u ulice iza trga i preko manjeg trga s fontanom došli do velike crkve, Iglezie de la Matriz, u koju smo ušli i razgledali lijepe vitraže. Čitava četvrt bila je prepuna sumnjivih ljudi i skitnica i nije mi se baš svidjela, fotoaparat sam držala neupadljivo i oprezno, a to sam savjetovala i Donatu. Ušli smo u ulicu punu gostiona i odabrali jednu veću, punu lokalnog stanovništva na ručku. Budući da nam se chorillana s mesom jako svidjela odlučili smo probati chorillanu s morskim plodovima, ali nije bila toliko dobra kao ona s mesom.
Apaga la tele, vive tu vida. Isključi televizor, živi svoj život. Prizor s brda Concepción postao je slogan Valparaisa, a mogu se kupiti i majice s tim motivom. Donato je kupio jednu u plavoj boji.
Nakon ručka opet smo prošetali do luke i malo se odmorili gledajući more, pa krenuli na brdo Concepción. Popili smo kavu u jednom malom neobičnom kafiću punom slika i crteža umjetnika, a zatim prošetali Paseom Gervasoni, ulicom koja izgleda kao terasa i s koje se pruža predivan pogled na ocean. Ovdje umjetnici prodaju svoje slike, crteže, nakit i razne rukotvorine.
Na Paseu Gervasoni dočekati će vas Don Memorario i Don Florencio, likovi koje je kreirao lokalni crtač stripova Lukas. Dvojicu prijatelja ujedinila je nostalgija za prošlim boljim vremenima, a poznata su po oštrim kritikama i komentarima tadašnje realnosti (strip je izlazio u novinama krajem 70-tih godina).
Po silasku s brda svratili smo u knjižaru sa second hand knjigama gdje sam jeftino kupila zbirku pripovjedaka lokalnog autora. Španjolski mi je sve više ulazio u uho, a inspirativni kutci Valparaisa valjda su me nadahnuli da poduzmem korak više da ga naučim.
Tekst&foto: Nola
Sljedeći nastavak bloga čitajte u petak, 2.3.
Komentari