Diana, jeste li se uspjeli odmoriti od nastupa u Rijeci? Kakav je zapravo vaš radni ritam?
Uspjela sam se malo odmoriti, iako stalno imam probe, nastupe, trenutno gotovo svaku večer imam predstavu. Događa se da istodobno imam probu za jednu predstavu, a nastupam u drugoj, u međuvremenu imam i neki koncert. E, onda je to malo teže, ali uspijevam.
Osim što nastupate u svojoj matičnoj kući u Stuttgartu, puno putujete.
Da, puno putujem. Uglavnom autom, često i avionom. Evo, sada me je potresla ova velika katastrofa koja se dogodila s Germanwingsom, među putnicima su bila i dva operna pjevača. Činjenica je da pjevači, baš kao i biznismeni, puno putuju. Najdraže mi putovati svojim autom i gdje god mogu u Europi tako putujem jer time ujedno smanjujem opasnost da ću se zaraziti nekom prehladom. Dogodi se da u avionu dobijete virozu, razbolite se pa ne možete pjevati, a putujete upravo zbog toga. Bolest, pa tako i prehlada ili upaljeno grlo, najveći je neprijatelj pjevaču. Nezdravo je pjevati s upaljenih grlom, s virozom se još nekako može, ali ni to nije ugodno. Pokušavam biti što više zdrava, a u tome mi sigurno pomaže što putujem svojim autom i ne dolazim u dodir s virusima i bakterijama drugih ljudi.
Koliko nastupa i koncerata imate godišnje?
Ne brojim ih, pripremim se, odradim i idem dalje, ali obično četrdeset do pedeset predstava, plus koncerti. U Stuttgartu imam do trideset predstava upravo zato da bih mogla nastupati i drugdje.
Kakav je osjećaj nastupati u svom gradu, pred svojom publikom, u svom kazalištu?
Svi su jako pažljivo slušali, mislim da su bili malo i radoznali, bila je to povezana energija i sve se to osjetilo u zraku. Na kraju koncerta svi su bili zadovoljni, pozvana sam i na bis s Mozartovom arijom Voi che sapete i pjesmom Granada, sve je bilo lijepo, ali osjetilo se da je publika cijelo vrijeme trajanja koncerta pažljivo slušala. Bile su ispunjene sve predispozicije za dobar koncert, publika je bila tamo i iščekivala, ja sam bila puna snage i volje da što bolje otpjevam taj iznimno težak koncert, glas mi je bio fit. Kada se pjeva na puno koncerata i predstava, možete zapasti u rutinu, a to je najgore što se pjevaču može dogoditi. Bila sam jako uzbuđena i zadovoljna, publika je došla s velikim iščekivanjima da me čuje i na tome sam im jako zahvalna.
Odnos s publikom treba njegovati,
publiku treba poštovati jer ako nema publike, nema ni predstave
Došavši na scenu, prešli ste pogledom po publici. Jeste li razmišljali o brojnosti gledatelja?
Nisam razmišljala toliko o tome je li kazalište puno pa i naviknula sam da je gledalište na mojim predstavama puno, skoro rasprodano. To za mene nije nešto novo. Ono što je novo, a to mi je gospodin Blažević rekao, da su se po prvi put prodavala stajaća mjesta, što se u suvremenoj povijesti kazališta nikada nije dogodilo. Sve to zanimanje i rasprodana mjesta, za što sam znala prije nego što je počeo koncert, sve je to sigurno pomoglo da dam sve od sebe na pozornici. A pogledom sam obuhvatila sve gledatelje, ne da bih vidjela koliko ih ima, već da ih sve tako pozdravim.
Koliko je važna komunikacija s publikom?
Komunikacija s publikom je najvažnija. Odnos s publikom treba njegovati, publiku treba poštovati jer ako nema publike, nema ni predstave i, na kraju krajeva, publika kupuje kartu. Da nema publike, mi taj posao ne bismo radili i ne bi bilo predstava. Kod ovako velike produkcije, pri čemu je prisutan orkestar, pjevaju se operne arije, dueti, publika je jako bitna. Recital pjesama može se održati i u privatnoj sobi s pijanistom i nekolicina ljudi može uživati u toj umjetnosti. Tako se nekada radilo u zatvorenim sredinama, recimo u obitelji. A sada se recitali izvode pred brojnom publikom, i to je nešto novo. U vrijeme kada je Schubert skladao, nije bilo koncerata s brojnom publikom, sve se događalo u salonima za petnaest do dvadeset osoba. I to je bilo gotovo intimno, nekako zatvoreno i za rijetke posjetitelje, uglavnom visoke intelektualce. A kazalište je uvijek bilo namijenjeno široj publici.
Pa i u baroku, kada opera bilježi svoje prve početke, u malim kazalištima nije bilo partera, ljudi su donosili sa sobom stolice, i za ta su mjesta karte bile najjeftinije. A gore, u ložama, sjedila su gospoda, a za vrijeme predstave svašta se radilo – jelo se, pilo, imali su odnose. To je njima bila zabava, zašutjeli bi jedino kada bi se pjevala kakva arija, inače se u kazalištu čulo brujanje glasova. Dokaz o tome nalazimo u mnogim knjigama iz toga doba. Ono što pokušavam poručiti današnjoj publici, pogotovo ljudima koji ne odlaze često u kazalište, jest da kazalište nije tek elitna zgrada za odabrane, kazalište je za narod. Ljudi misle da se trebaju lijepo obući ako idu u kazalište. Da, da, u redu, zbog određenog respekta, ali to nije cilj. To bi značilo da ako nemate novaca za lijepu, svečanu odjeću, ne idete u kazalište. Cilj je da u kazalištu pogledate neku predstavu, makar došli u trapericama. Mnogi se sa mnom neće složiti i osudit će me zbog ovoga što kažem. Ali zbog velike krize u cijelom svijetu neki ljudi nemaju što jesti, i naravno da im je zadnja pomisao otići u kazalište. Kazalište, međutim, čovjeku pomogne, a to se često zaboravlja.
S koliko ste godina prvi put otišli u kazalište? Je li to bilo riječko kazalište i, možda, opera?
Da, to je bilo riječko kazalište. Imala sam jedanaest godina i nona me odvela u riječko kazalište da pogledam Traviatu.Tada sam svirala klavir i imala već veliku ljubav prema glazbi, ali nakon te Traviate viša ništa nije bilo isto.
Za tjedan dana znala sam cijelu operu napamet, i zbor i soliste, sve. Bila sam pomalo čudno dijete – moji su kolege slušali Britney Spears, a ja bih u školi počela pjevati operne dijelove. Od Traviate sam dobila prve note, prvi CD. Ipak, tada sam svirala klavir i nisam još mislila da bih se time jednoga dana mogla baviti. Mislila sam da za takvo pjevanje morate imati jaki glas, dobro se kretati po pozornici, što je jako važno jer publika vas i gleda i morate ju nekako “nahraniti”. Naravno, tada sve to još nisam točno znala, ali mislim da sam se već tada “zarazila” pjevanjem i operom.
“Mogu reći da je Stuttgart moj dom, a Rijeka moj grad, iako šetnja starim dijelom Stuttgarta ili Starim gradom u Rijeci nikada za mene neće imati isto emotivno značenje”
Dok smo se dogovarale za ovaj razgovor, rekli ste da ćemo se čuti kada se iz Beča vratite kući u Stuttgart. Znači, Stuttgart je definitivno vaš dom?
Stuttgart je postao moj dom, provodim tu puno vremena, tu je moja matična kuća, tu imam stalni posao i tu se osjećam doma. Mogu reći da je Stuttgart moj dom, a Rijeka moj grad. Iako, šetnja starim dijelom Stuttgrata ili Starim gradom u Rijeci nikada za mene neće imati isto emotivno značenje. Prolazeći pored katedrale sv. Vida, pored Socijalnog, pored Bonavije, osjećam se potpuno doma, ali nažalost zbog praktičkih razloga Rijeka još uvijek ne može biti moj dom. Tako je trenutačno zbog moje karijere, zbog angažmana raznih nastupa po Njemačkoj i svijetu, a što će biti jednog dana, ne znam.
Njemački govorite?
Naučila sam njemački, došla sam tu u rujnu 2009., i govorim ga tečno.
Imate li svoj krug prijatelja u Stuttgartu, privatni život?
Da, imam svoj krug prijatelja i njegujem ta prijateljstva, iako me prošle godine nije bilo u Stuttgartu gotovo osam mjeseci, puno sam putovala, bila u Americi, u New Yorku, Salzburgu. Dobro da danas imamo Viber, Facebook, Skype, to je pravi spas. Gdje god da jeste, pošaljete poruku, ili nazovete. Tako sam stalno u kontaktu sa svojom obitelji, ali i s prijateljima, pa i onima iz Rijeke. Prijateljstva treba njegovati, i svi mi prijatelji jako nedostaju. Ali tako jest kako jest, i moramo biti zahvalni da postoji Skype i ostalo preko čega smo stalno povezani.
Planirate li ostvariti tješnju suradnju s riječkim kazalištem?
Imamo u planu daljnju suradnju, za sljedeću je sezonu predviđena premijera Händelova Julija Cezara, u kojoj ću pjevati naslovnu ulogu. Iznimno sam zahvalna gospodinu Frljiću i gospodinu Blaževiću što su me pozvali i pružili mi priliku da nastupam u riječkom kazalištu. Naravno, radujem se nastavku suradnje, ulozi Julija Cezara i nastupu pred riječkom publikom.
Privlači me svaki lik koji vodi neku unutarnju borbu ili mora riješiti neki problem,
ali pravi problem – ne kao Rosina čiji je problem odlazak od kuće zbog udaje
Koja vam je do sada najdraža uloga, a koju priželjkujete?
Do sada mi je najdraža Rossinijeva Cinderella, Pepeljuga, Cenerentola. Jako me zanima glazba, kao glavni dio opere, ali i karakter uloge. Recimo, s karakterom Rosine iz Seviljskog brijača, koja je ponešto plitka osoba, nisam zadovoljna, ali glazba je fenomenalna pa sam karakter postaje manje bitan i obuhvati me potpuno zadovoljstvo kada pjevam tu ulogu. Definitivno bi me zanimao Sesto u Mozartovoj operi La Clemenza di Tito, ali i Charlotte U Massenetovoj operi Werther, uglavnom, privlači me svaki lik koji vodi neku unutarnju borbu ili mora riješiti neki problem, ali pravi problem – ne kao Rosina čiji je problem odlazak od kuće zbog udaje.
Kada smo već kod Rosine i njezine udaje, nameće mi se pitanje – imate li dečka?
Ne, nemam, trenutačno uživam u samačkom životu i radim na karijeri; željela bih nešto stvoriti da od toga mogu dalje živjeti. Jednom, kada dođe vrijeme za obitelj, to će biti jako lijepo, a do tada pažljivo biram (smijeh).
Nemojte prepažljivo jer nema savršenstva :).
To je isto istina :). Kao kod Galeba Jonathana Livingstona.
Studirali ste u Trstu na istom konzervatoriju na kojem je studirala i Vaša prabaka?
Da, na tom je konzervatoriju najprije studirala moja prabaka Emilia Haller, ali i moj stric Roberto Haller, a onda, eto, i ja. Moram reći da mi je obitelj najveća i stalna podrška. Što god se događa, gdje god da jesam, oni su uvijek uz mene, uvijek me u svemu podržavaju, i to mi puno znači. Vidim da je nekim kolegama, koji možda nemaju takvu podršku obitelji, puno teže. Stalno ste sami na putu. Ljudi misle da mi putujući uživamo, a sve je to teško i sami ste k’o pas na putu. Sigurno bih radije bila doma i pila kavu s mamom na Trsatu, ali to nije moguće. Putovanja su minus tog posla, ali su njegov sastavni dio bez kojega ne ide. Ali kada podvučem crtu, znam da me glazba u potpunosti ispunjava, puno mi daje, i sve u svemu imam posao koji stvarno volim i u tome uživam.
Vaši roditelji prihvatili su ljubav prema pjevanju od samog početka?
Kada sam sa šesnaest godina odlučila da neću završiti klavir već pjevanje, odveli su me do profesorice Dunje Vejzović i pitali je za mišljenje. I to je možda najvažnije što su tada učinili. Rekli su da će me potpuno podržati ako je to moja odluka. I da mi ne mogu pomoći u stručnom smislu jer nisu glazbenici, ali će stajati uz mene koliko god mogu. Učili su me osnovnim ljudskim vrijednostima i dali mi dobre temelje. U Rijeci su se kolege u kazalištu čudili kako sam tako jednostavna, prirodna, a stvaram takvu karijeru. Vi se s nama šalite, razgovarate, govorili su. A što bih trebala? Dignuti nos? Jednostavnost, toplina, radišnost, ljudskost, sve su to odlike kojima su me moji doma učili. S druge strane, pitam se kakva je to atmosfera kad se ljudi čude i gotovo šokiraju ako je netko prirodan, ljubazan i jednostavan! Evo, tu, u mojoj matičnoj kući u Stuttgartu, svi su ljubazni, svi si međusobno pomažu, i u direkciji i intendant je tako drag, dolazi prije i poslije predstave, čestita, bavi se sa svima, tamo je vrlo opuštena radna atmosfera. Ali upravo tako su mene odgajali doma i to je ono najvrednije što možete dobiti za daljnji život.
Što radite u slobodno vrijeme?
Volim čitati, otići u wellness, opustiti mišiće jer za vrijeme nastupa osim glasa cijelo tijelo radi, i zbog toga je tjelovježba isto dio priprema za jednu ulogu ili koncert. Cijelo tijelo mora biti fit, a ne samo glasnice. Velik dio slobodnog vremena posvećujem sportu i opuštanju. Odem pogledati kakvu dramu, poslušati neki koncert. Veoma je važan taj socijalni aspekt i druženje s prijateljima, pokušavam se družiti s ljudima što više mogu, zatim dovoljno spavati. Glasnice su zbog pjevanja pod velikim naporom. Mirella Freni je govorila da nakon predstave ne bi trebalo nikamo ići, već na spavanje, jer glasnice koje su bile pod tako jakim naporom traže osam sati oporavka. I toga se pokušavam držati, ali ne pod svaku cijenu. Jer ako se trebam naći s prijateljem kojega dugo nisam vidjela, naravno da neću na spavanje. Mislim da su ljudi oko nas, koji su nam bitni, važniji od same karijere.
Njemačka je zemlja u kojoj dobijete honorar tjedan dana nakon što odradite koncert.
Jeste li zadovoljni s financijskom stranom svoga rada?
Puno radim, zadovoljna sam zbog toga, pa tako i sa zaradom. Njemačka je zemlja u kojoj dobijete honorar tjedan dana nakon što odradite koncert. Tako da, gledano s financijskog aspekta, mogu lijepo živjeti od svoga posla. Kada pjevam u Hrvatskoj honorari su puno, puno ispod mojih uobičajenih honorara. Ali ovamo ne dolazim zbog honorara, nego zbog moje publike koja bi trebala čuti nešto od onoga što radim vani. Jednom je prigodom gospodin Ozren Prohić izjavio da me nisu mogli angažirati u riječkom kazalištu zbog visine mog honorara i da, osim toga, nisam imala slobodne termine. Ali mene nitko tada nije zvao, tako da nije bilo govora niti o honorarima niti o mojim slobodnim terminima pa ne znam o čemu govori.
Kakva je bila suradnja s dirigentom Villeom Matvejeffim? Mislim da ga svi obožavaju…
Ville Matvejeff je izrazito talentiran i muzikalan, izvrsno svira klavir i odlično svira partituru, bila sam oduševljena. Fenomenalan mladi glazbenik i dirigent, jako mi je drago što sam ga upoznala i imala priliku s njime raditi. I cijeli ga orkestar obožava. Pozvao me je ovih dana u Finsku. Idem otpjevati Bachov oratorij Muke po Ivanu. I to će, zahvaljujući njemu, biti moje prvo gostovanje u Finskoj.
Razgovarala: Dunja Pavešić
