Fascinacija arhitekturom glavnog grada Francuske, ali i nekih drugih europskih metropola, na trenutak može i zavarati i prenijeti vas u atmosferu grada koji je od Buenos Airesa udaljen više od 11 tisuća kilometara. Geometrijskom preciznošću iscrtane ulice i trgovi, spomenici i brojne, prostrane zelene površine podebljavaju dojam istinske svjetske metropole koji briše prosječnu spoznaju o Argentini kao zemlji obilježenoj burnom poviješću, diktaturom vojnih hunti i čestih ekonomskih slomova. Smješten na južnoj obali La Plate, Buenos Aires je sa svojih 13 milijuna stanovnika najbogatiji grad Južne Amerike i nakon brazilskog Sao Paula druga najveća metropolitanska zona u tom dijelu svijeta.
Suprotnog godišnjeg doba od onog u kojem smo mi i bez razlikovanja zimskog i ljetnog računanja vremena, Buenos Aires vas neće bombardirati temperaturnim šokovima no kišobran je uvijek poželjno imati pri ruci. A onda u obilazak grada: Plaza de Mayo i Casa Rosada ili Ružičasta kuća, predsjednička palača s čijeg se balkona puku obraćala Evita Peron čija neumrla karizma ni gotovo 60 godina nakon njezine smrti ne prestaje intrigirati. Rijeke turista slijevaju se u jednu od najljepših rezidencijalnih četvrti La Recoleta (poznatu i kao Pariz u malom) ne bi li na tamošnjem monumentalnom groblju među labirintima grobnica pronašli onu obitelji Duarte u kojoj je svoje posljednje počivalište pronašla nekadašnja prva dama Argentine.
Evitina domovina je prije više od 100 godina svijet zarazila zvukom i emocijom tanga koji se u modernijim inkarnacijama održao do danas, a njegovom se kolijevkom smatra četvrt San Telmo. Na ulici ga plešu i mladi i oni nešto manje mladi parovi, programi tipa Tango show nude se u brojnim varijantama, a cijena ulaznice često uključuje cjelovečernji program s večerom.
Evita, tango, nogomet. Još jedna strast većine Argentinaca, pa tako i stanovnika glavnog grada (poznatih kao “portenosi”) koji će vas rado uputiti u četvrt La Boca u koju su se naseljavali siromašni doseljenici iz Europe. Gdje je siromaštvo, tu je i nogomet, gdje je nogomet, tu je i Diego Armando Maradona, rođen upravo u ovoj četvrti u kojoj se nalazi i stadion La Bombonera, nogometnog kluba Boca Juniors u kojemu je napravio svoje prve nogometne korake. Sumorno okruženje lučko-radničke četvrti ukrašeno je živopisno obojenim limenim zgradama koje posebice dominiraju pješačkom ulicom Caminito.
Krizna vremena za luku i lučke poslove nisu zaobišla niti Buenos Aires čije bi gradske vlasti mogle udijeliti poneki korisni savjet i nama i to na primjeru četvrti Puerto Madero koja je – u proteklih 20-ak godina – oživljavanjem i prenamjenom starih dokova pretvorena u novu poslovnu četvrt s ultramodernom i smjelom arhitekturom te s vrhunskim restoranima i mjestima za izlazak.
Želite li se prošetati jednom od najširih avenija na svijetu, u Buenos Airesu ste na pravom mjestu. Avenida 9 de Julio ime je dobila po argentinskom danu nezavisnosti, proglašenom 9. srpnja 1816. Avenija je široka oko 110 metara, ima sedam prometnih traka u svakom smjeru i još pet u pokrajnjim ulicama te nekoliko pojaseva zelenila. Prepoznatljiva je i po jednoj od najupečatljivijih znamenitosti argentinske prijestolnice – Obelisku koji je sa svojih 67 metara visine izvrstan orijentir zalutalim turistima u gradu smještenom u ravnici, bez većih uzvisina. Obelisk je sagrađen 1936. u čast 400-te godišnjice osnivanja Buenos Airesa, na mjestu na kojemu je prvi put izvješena argentinska zastava.
Shopingholičarima je na raspolaganju pješačka ulica Florida s čuvenim trgovačkim centrom Galerias Pacifico što ga ukrašavaju freske najpoznatijih argentinskih umjetnika i u kojemu svoje trgovine imaju najpoznatije svjetske marke. Argentinsko sredstvo plaćanja je peso, a pri promjeni valute obavezno morate predočiti putovnicu. Procedura bi mogla potrajati – stoga strpljenja. Trebat će vam ga i u svakodnevnoj komunikaciji, budući da domicilnom stanovništvu engleski jezik definitivno nije jača strana pa će naručivanje jela i pića u većini lokala (osim u ekskluzivnijim restoranima) ići po principu – malo engleskog, malo talijanskog, malo španjolskog, uz neizostavnu kombinaciju dvojezičnih jelovnika. Kao utjeha neka posluži informacija da ćete za sasvim pristojnu količinu pesosa obilno i ukusno jesti. Argentinci će vas prilikom dolaska u njihovu zemlju ljubazno zamoliti da ne budete vegetarijanac, budući da je glavnina njihove prehrane mesna, a osobito su poznati po goveđim odrescima u finim umacima. Vegetarijanci se ipak mogu spasiti naručivanjem obilnih salata i nacionalnog jela – empanada, vrste punjenog tijesta koje se nudi u različitim varijantama: toplim ili hladnim, slatkim ili slanim, s mesom, jajima, maslinama, tunom, kukuruzom ili primjerice šunkom. Popularne su i hrskave tortilje, a na kalorijama se ne štedi niti prilikom priprave kolača. Impresivnih su veličina, bezbrojnih vrsta i sjajno izbalansiranih punjenja. Nećete pogriješiti niti ako nakon obroka naručite neko od argentinskih piva ili vina.
Činjenicu što ste iza sebe ostavili tisuće kilometara prijeđenog puta i silne sate avionskog leta neka dodatno opravda jednodnevni izlet u obližnji Montevideo, u susjedni Urugvaj. Vrlo dobra povezanost dvaju glavnih gradova osigurana je kombinacijom morskog i kopnenog prijevoza. Otprilike tri sata duga vožnja katamaranom što plovi estuarijem La Plate dovest će vas do grada kojeg često nazivaju manjom varijantom Buenos Airesa, što Montevideo sa svojih milijun i tristo tisuća stanovnika uistinu i jest. Nekadašnja brazilska kolonija, grad je 1828. dobio svoju samostalnost, a danas je dom gotovo polovice ukupnog stanovništva Urugvaja. Jednako kao i njemu susjedni i mnogoljudniji Buenos Aires, Montevideo se diči bogatim kulturnim i arhitektonskim naslijeđem, naravno u manjem, ali opuštenijem obimu. Najvažnijoj luci Urugvaja i jednoj od najvećih luka Južne Amerike, španjolski, portugalski te osobito talijanski doseljenici udahnuli su europski ugođaj i kozmopolitsku atmosferu, iako se grad tijekom novije povijesti – kao i u mnogim drugim latinoameričkim zemljama – suočavao s turbulentnim društveno-političkim promjenama. U novom mileniju, Urugvaj se morao uhvatiti ukoštac s jednom od najvećih bankarskih kriza (koja nije zaobišla niti susjednu Argentinu), da bi posljednjih godina bio spominjan kao grad s najboljom kvalitetom života u Latinskoj Americi.
Vidikovac Cerro de la Victoria uzvisina je s koje se pruža najljepši pogled na urugvajsku prijestolnicu, dok ćete dašak kolonijalne povijesti najuvjerljivije osjetiti skitnjom po starom dijelu grada (Ciudad Vieja) ispunjenog galerijama, muzejima, noćnim klubovima i tavernama iz kojih se – pogađate – najčešće širi miris mesa s roštilja. Pri obilasku grada svakako se treba zaustaviti pored zgrade Parlamenta, izgrađene početkom 20-og stoljeća te na Trgu nezavisnosti (Plaza Independencia), smještenom na pola puta između starog i modernog dijela Montevidea. Trgom dominira Palacio Salvo, visine 100 metara, nekada hotel, a danas sjedište ureda i privatnih stanova. U blizini je i Teatro Solis, najstarije urugvajsko kazalište sagrađeno 1856-te kroz koje će vas provesti ljubazno osoblje na vođenim turama. I ovdje se pleše tango i štuje nogomet pa svaki pravovjerni nogometni znalac ne bi trebao zaobići čuveni Estadio Centenario u sklopu kojeg djeluje muzej s memorabilijom vezanom uz sudjelovanje Urugvaja na svjetskim nogometnim prvenstvima 1930. i 1950.
Nakon cjelodnevnog boravka u Urugvaju i s još jednim egzotičnim pečatom u putovnici, u kasnim večernjim satima autobusna, brodska ili katamaranska linija vraćaju vas u užurbanost Buenos Airesa. Ako i noćne linije metroa više ne prometuju, ništa zato. Na raspolaganju vam je jedan od 40 tisuća crno-žutih i ne preskupih taksija. Buenas noches!
Ivica Vrkić
Komentari