Tokio je najveći grad na svijetu. Točka. U stvari, Tokio su najveći gradovi na svijetu. Uz Tokio, metropolu sačinjenu od 23 grada ili okruga, veže se nekoliko dodatnih gradova: tu su Yokohama, Kawasaki, Sagamihara, Saitama i Chiba te svi nekako gravitiraju Tokiju. Sveukupno pričamo o preko 35 milijuna stanovnika. Trideset i pet milijuna ljudi! Ako vas to ne impresionira, ne znam što hoće. Naravno uzmite u obzir da se ta silna masa nalazi na teritoriju veličine pola Hrvatske. Kroz kolodvor u Shinjuku okrugu dnevno prođe 4 milijuna ljudi. Shinjuku je, naravno samo najveća svjetska, prva među jednakima, od većih stanica u Tokiju, a kroz mnoge druge također prolaze milijuni ljudi. Nadam se da sam vam prikazao veličinu, intenzitet i masovnost ovog grada.
Tokio, kako su me učili odmalena, znači istočna prijestolnica. Prije toga je glavni grad bio Kyoto, a mene su učili da to zna i zapadna prijestolnica. E pa to je skoro istina, ali Kyoto znači naprosto glavni grad, a kratko se vrijeme zvao Saikyō, odnosno zapadna prijestolnica. Sad kad smo riješili lingvističke i druge dileme iz moga djetinjstva, možemo preći na konkretnije stvari poput svakodnevice u Tokiju. Ili povijesti, ali samo kratko. Tokio je glavni grad Japana tek od 1868. godine kad se u Edo, kako se tada zvao, preselila carska palača. Obzirom na tisućljetnu povijest Japana, možemo reći da je Tokio relativno novi grad, a možemo i reći da ga sreća baš nije mazila. 1923. je pretrpio veliki potres koji je odnio skoro 150.000 života, a potpuno je uništen u bombardiranjima pred kraj Drugog svjetskog rata kad je, izvori kažu, poginulo između 100 i 200 tisuća ljudi.
Danas se te silne neprilike ne vide na modernom Tokiju, ali su bitno utjecale na izgradnju novog nad starim po nekoliko puta, naime sve je rađeno dosta neplanski, što je suprotno japanskom duhu. Kad sam stigao u Tokio, prvi put sam u životu zažalio što nemam neki smartphone iz prostog razloga što je nemoguće naći adresu bez tih digitalnih mapa. Navodno je prije pojave GPS-a, gubljenje taksista po ulicama i uličicama Tokija bila relativno normalna pojava. A kad kažem ulice i uličice mislim na uske dvosmjerne cestice kakve se mogu naći u okruzima poput Nakana ili umjetničkim kvartovima poput Shimokitazawe ili Koenjia. Ali mislim također na avenije, autoceste, ceste pa i pruge koje se nerijetko slažu na četiri etaže i prolaze kroz sam centar grad, a ne uključujući podzemnu željeznicu – najvažniji prometni sustav u Tokiju.
Što se sve može vidjeti u Tokiju? Pa svašta. Carska palača, brojni muzeji i još više hramova, možda najbolji shopping kvartovi, centri i dućani na svijetu, noćni život i hrana. Popis je jednostavno predug pa za sve to predlažem da konzultirate Lonely Planet ili slične vodiče ako ikad planirate posjetiti ovaj velegrad.
Kako je živjeti u Tokiju? Koliko su ljudi zadovoljni životom u takvom gradu? Kakva je ekonomska situacija? Boje li se potresa i koje im je omiljeno alkoholno piće? Japanci su, za razliku od našeg poimanja da su roboti, najprije ljudi kao i mi – sa svojim željama, strahovima, ljubavima, poslovima, hobijima, itd.
Naš sugovornik je Shige, kojeg sam upoznao, nećete vjerovati, preko mog dragog prijatelja Bosanca Malika. Shige je mladi Japanac, od trideset i koju, koji je radio u marketingu i muzičkoj industriji, u slobodno vrijeme DJ-ira i bavi se dizajnom. Odrastao je u Tokiju, ali jedan dio školovanja proveo u Engleskoj pa je njegov engleski odličan kad se uzme u obzir znanje prosječnog sramežljivog Japanca.
Shige je živio u Berlinu godinu dana i, ako bi mogao birati, rado bi se vratio u Njemačku, općenito u Europu. Uz pivicu mi govori da je Tokio odličan grad, u prvom redu jer je jako siguran, a neprikosnoven je i što se tiče shopping mogućnosti. Naravno ako imate dovoljno para. Pitam ga gdje je još u Japanu ugodno živjeti, a on spominje Kyoto, pa čak i Fukuoku i Yokohamu. Ni Okinawa mu nije mrska, ali to je japanska verzija Havaja, kombinacija tropske klime, pješčanih plaža i velikih ananasa. Kome je to mrsko?
I sam sam proveo nekoliko tjedana u Berlinu pa me ne čudi što Shige tvrdi da je klupska scena u njemačkom glavnom gradu bolja nego u Tokiju. Tvrdi da su ljudi u Berlinu opušteniji, da im je više stalo do dobre muzike i plesa, dok je tu važniji status i biti viđen u dobrom klubu. Sve u svemu – bolja publika.
Neka vas to ne zavara jer u Tokiju postoje brojni kvartovi koji pokrivaju koju god scenu želite. Ja bih izdvojio uličicu u Shinjuku poznatiju kao Golden Gai, opušteni splet malih uličica i još manjih i užih lokala i bari a (kad kažem mali lokali mislim na 4 do 10 m2). Na pitanje koji je najbolji klub u Tokiju, Shige odgovara kao iz topa: Eleven, a ja mogu i potvrditi da je klub stvarno dostojan reputacije, a posjećuju ga najveća imena svjetske elektro scene. Upad između 20 i 40 eura.
Svi znamo za sake, ali Japanci ipak najviše piju pivu, koja je poprilično slična našim svijetlim pivama. Dok Shige i ja ispijamo jednu točenu govori mi da moram probati tempuru i tonkatsu, po njemu najbolja japanska jela. Sad smo već prešli na ozbiljnije teme, politiku i ekonomiju: on smatra da situacija nije nikako dobra, iako je unazad pet godina možda jedva bilo malo bolje, poslovi se sve teže nalaze, a mladi ljudi bi rado otišli van. Eto nam sličnosti s Hrvatskom, ali mislim da je u Japanu još uvijek lakše naći posao. Shige je jako zabrinut za budućnost Japana, a zajedno smo zabrinuti za situaciju u svijetu pa naručujemo još jedno.
Pijemo u samo jednom od stotine tisuća lokala, restorančića, popularnih japanskih barova – izakaya, u kojima milijuni uredskih radnika, popularnih sararīmana, iliti kako se na japanskom izgovara – salary men, dnevno jedu i piju nakon posla. Takvo iće i piće se intenzivira što tjedan više odmiče. Tako je naprimjer petkom teško naći mjesto u takvim zadimljenim malim lokalima. Petkom je i jako teško naći mjesto u posljednjem vlaku ili metrou, koji ovisno o odredištu ide između pola sata i sat i pol iza ponoći. Nerijetko će pijani sararīman spavati kraj vas, na vama, ili će jednostavno ubiti oko na vašem ramenu. Vjerojatno jedini manjak perfektnog sustava vlakova, odnosno najveći manjak Tokija kao grada jest da vlakovi ne voze cijelu noć. Ali i taj se nedostatak lako zaobiđe tako što ostanete vani do pet ujutro i krenete kući prvim vlakom (opet vam društvo prave usnuli ljudi u kravatama i odijelima koja su u pravilu uvijek crna i tamnoplava), sjednete na taksi ili još bolje bicikl…
Velika pogodnost Tokija je i što brojni dućani, popularni konbiniji (što je skraćeno za convenient store), a nalaze se u doslovno svakom kvartu, rade 24 sata. I to nije sve, često možete vidjeti dućane s odjećom, restorane i raznorazne lance brze prehrane, što japanske, što strane koji rade cijelu noć. Ako mislite posjetiti sportske događaje obavezno preporučujem baseball, koji je nacionalni sport, ako ništa zbog atmosfere. Sumo je isto must see dok se i ragbi igra na zavidno visokoj razini.
Naprosto, kao i što očekujete od ovog grada, Tokio nikad ne spava. Uz to dodajte sigurnost koju osjećate na svakom koraku, začinite japanskom ljubaznošću, spojite tradicionalno i moderno te na kraju dodajte fenomenalnu hranu i povremene potrese: dobrodošli u Japan, Zemlju izlazećeg sunca.
Dobrodošli u Tokio, najveći grad na svijetu!
Nikola Pavešić
Komentari