Oni od vas koji se možda i sjete gore spomenutih kolumni, sjetit će se da su reportaže bile mahom iz Afrike gdje je autor ovog teksta u tom trenutku obitavao. Imali smo planinskih epizoda poput uspona na Kilimanjaro pa sve do izleta u Ruandu ili po Viktorijinom jezeru. Vremena se mijenjaju pa sam tako imao prilike poživjeti dovoljno dugo u jednoj drugoj, nama dalekoj i egzotičnoj zemlji – Japanu. Iako će mi trebati još puno, puno vremena da osjetim fi nese japanske kulture, posjetio sam dovoljno mjesta i sakupio dovoljno doživljaja da vam barem dio pokušam prenijeti kroz ovaj tekst.
Kad netko spomene Japan, među prvim stvarima koje vam padnu na pamet je Tokio, najveći grad na svijetu, ali u ovoj epizodi ćemo lagano skoknuti do Kamakure, grada veličine Rijeke pedesetak kilometara jugozapadno od Tokija. Ali ne brinite, japanskom prijestolnicom ćemo se pozabaviti u sljedeće dvije epizode, kako i priliči takvoj metropoli.
Kamakura je poznato turističko odredište i zimi, a pogotovo ljeti kad njezine duge plaže postaju odredište kupača i surfera iz Tokija i okolice iz kojeg se do Kamakure stiže za nekih sat vremena vožnje gradskim vlakom (taj ćete užitak platiti oko 9 eura uz dva presjedanja, ovisno iz kojeg dijela Tokija stižete). Pješčane plaže, kao takve, nisu preatraktivne, malo čak podsjećaju na englesku obalu, ali to zasigurno ne smeta kupačima i surferima koji ljeti dupkom napune plažu i dio zaljeva Sagami. Kako i priliči, plaže su pune malih lokala i klubova koji nerijetko rade i dugo nakon zalaska sunca, dok za vedrog dana puca predivan pogled na jedan od simbola Japana – planinu Fuji ili kako je Japanci zovu Fuji-san.
Međutim, Kamakura nije samo kupalište za radni narod najvećeg grada na svijetu nego je i grad velike povijesti i bivša, doduše neslužbena, prijestolnica Japana od 1185. do 1333., u Japanu poznato kao Kamakura razdoblje. U tom je razdoblju uspostavljen Kamakura Shogunat i time je u Japanu počela svojevrsna vladavina ratničkih kasta i popularnih samuraja koji su vjerno služili svojim gospodarima. Nakon 1333. i pada šogunata pod carsku vlast, Kamakura ostaje važan grad i svojevrsna prijestolnica sjevernog dijela najvećeg japanskog otoka Honshua. Osakaćena mnogim ratovima i nekoliko puta uništavana i spaljivana do temelja, Kamakura prima posljednji udarac 1603. kada se prijestolnica seli u obližnji Edo, odnosno današnji Tokio. Dakle, Kamakura nakon više od četiri stoljeća kao sjedište moći postaje nanovo jedan primorski ribarski gradić. No da se ovaj tekst ne pretvori u uvod u povijest srednjovjekovnog Japana prelazimo u sadašnjost i što zapravo možete vidjeti, doživjeti i okusiti u Kamakuri. Vjerojatno će vam najprimamljivija, kao Europljaninu, biti činjenica da u Kamakuri ima preko osamdeset hramova, što budističkih, koji spadaju uglavnom pod zen granu budizma, što šintoističkih, od kojih su neki stari do osam stoljeća. Tu se nalazi i takozvanih pet velikih zen hramova, ili Kamakura Gozan, od kojih je najstariji Kentyoji hram, a sagrađen je davne 1253. Svaki posjet hramu, bilo budističkom i šintoističkom, za mene je bilo novo iskustvo. Mora se uzeti u obzir da budizam i šintoizam ne predstavljaju vjere poput kršćanstva ili islama i nisu toliko stvar identiteta, nego predstavljaju, najjednostavnije rečeno, više dodir sa svojom i sveopćom duhovnosti. Uglavnom, duhovnost na stranu, određenaprocedura je potrebna u hramu: u šintoističkom se na primjer ispiru ruke i usta, dolazi se do unutarnjih vrata hrama te se treba nakloniti dva puta, pljesnuti dva puta, zamisliti molitvu ili želju te opet nakloniti, a koji put i pozvoniti zvonom. Sva sreća, sa mnom je bio prijatelj Shige koji mi je objasnio kako se sve radi da se ne osramotim. Doduše, svejedno sam zamolio njega da prvi odradi sve to jer mu nisam vjerovao i mislio sam da me, kao nekog turista koji je prvi put u hramu, hvata u štos.
Nakon što posjetite nekolicinu hramova, jer posjetiti ih većinu ili sve je zaista zahtjevan posao, dolazimo do vjerojatno najveće i najpoznatije turističke, ali i vjerske atrakcije u ovom simpatičnom obalnom gradu – monumentalnu brončanu statuu Amida Buddhe, popularnog Daibutsua (大仏). Veliki se Buda nalazi u Kōtoku-in hramu i jedna je od najvećih statua Bude u svijetu (napomenimo da je najveća statua Bude u Japanu Ushiku Daibutsu od 120 metara koja se nalazi pokraj Ibarakia, sjeverno od Tokija). Daibutsu u Kamakuri je visok 13 metara i impozantno dominira centralnim dijelom hrama. Ako uzmemo u obzir da je izliven 1260. godine i da je preživio tsunami, potrese i svakakve druge nedaće, orijaški je Buda zaista vrijedan divljenja. Osim toga, lokalno stanovništvo u obližnjim dućanima i kafi ćima oko velikoga Bude posebno ističe slike na kojima se nalazi Barack Obama u posjeti tom istom hramu 2010. godine.
Kamakura je odlično mjesto i pravi izbor za weekend breakaway iz nekog od većih okolnih gradova koji zajedno broje preko trideset milijuna (brojkom: 30.000.000 +) stanovnika. Ako ste došli u proljeće i obišli nekolicinu hramova u razdoblju cvjetanja trešanja, ili ako ste stigli po ljeti pa se usput i okupali u Tihom oceanu, ili ako ste pak stigli po lijepom zimskom danu pa nakon zalaska tražili hitno neki kafić gdje možete popiti vrući čaj ili kavu, posjet Kamakuri sigurno nećete požaliti.
Preporučam i vožnju gradskim vlakom, poznatom Enoden linijom, koji podsjeća na tramvaj, ali je još uvijek vlak koji vozi kroz sam centar grada i može vas za nekoliko eura odvesti od kolodvora u Kamakuri do plaža ili hramova i naravno natrag. Ako se već nalazite u samom centru, obavezno prošećite Komachi-dori ulicom koja se nalazi odmah lijevo po izlasku iz kolodvora. Kvart je prepun malih dućana koji prodaju sve i svašta, naći će se i puno zanatskih radionica gdje možete kupiti tipične japanske suvenire – od drvenih rezbarenih štapića od 10 do 50 eura, odjeće, kimona, jako skupih drvenih posuda i tacni koji koštaju do nekoliko tisuća eura pa i dućana s japanskim pićima. Jedna od nebrojno vrsta sakea je zasigurno odličan poklon, ali tu se još može naći i umeshu, piće napravljeno od posebne vrste japanske šljive, pa čak i rižin ocat, koji se koristi u pripremi riže za sushi.
Ako ste sve to uspjeli obaviti, još preporučamo da od jednog od prodavača na cesti kupite senbei, iliti domaći rižin kreker koji će vam prodavač lagano podgrijati i, ako želite, umočiti u sojin umak te zamotati sušenim algama. Sve u svemu zanimljiv, relativno neutralan i hrskav zalogajčić. Za kraj, ako odlučite prespavati u Kamakuri preporučam Prince Hotel koji se nalazi uz samu plažu s pogledom na ocean, ili pak jedan predivan tradicionalan japanski hotelčić koji se nalazi jedva pet minuta pješke niz ulicu od ogromnog Bude, ali je nažalost autor ovog teksta zaboravio ime istog tako da ćete se morati sami snaći (ako se ikad zateknete, krenite niz ulicu od hrama prema plaži i vidjet ćete ga s desne strane). Za one malo skromnije, Kamakura nudi i nekoliko pristojnih hostela i kuća za odmor s prihvatljivim cijenama.
Za kraj puta, ako se vraćate u Tokio, sjednite u jedan od vlakova japanskih željeznica, koji će vas za nekih sat vremena dovesti do jednog od glavnih kolodvora u Tokiju. Sjednite i opustite se dok tiho ulazite u svjetla najvećeg grada na svijetu.
Nikola Pavešić
Komentari