Noćna vožnja Puerto Iguazú – Buenos Aires bila je vrlo ugodna, sa širokim i udobnim sjedalima čiji se naslon spušta u gotovo ležeći položaj, te večerom s desertom, a kad smo na kraju posluženi i čašom šampanjca nisam mogla vjerovati! Izbor filmova je bio dobar, jedino je večera pala točno dok se na ekranu odvijao najkrvaviji dio filma, ali ne može sve biti savršeno. Još uvijek sam s Katie i Tom-om iz Australije i po dolasku u Buenos Aires zajedno odlazimo u hostel u četvrti tj. barriu Palermo, poznatom po noćnom životu i restoranima koji nude najbolji argentinski odrezak. Izgleda da mi je večera iz busa naškodila jer se taj dan nisam osjećala najbolje, a malo me bolio i želudac. Tu večer se spremamo otići pogledati vrlo popularnu grupu bubnjara La Bomba de Tiempo koja svakog ponedjeljka privlači ogroman broj ljudi u kulturni centar Konex smješten u staroj tvornici jestivog ulja. Ispred ulaza nas je dočekao red koji se protezao sve naokolo zgrade, ali kad su vrata otvorena brzo smo ušli. Unutra nailazimo na Engleza koji je radio u hostelu u Peru-u, gdje su ga Katie i Tom upoznali, i njegovu curu iz Venecuele. Uskoro nas je ponio ritam bubnjeva, od onih laganijih, pa do euforičnih koji su show pretvarali u pravi rave. Nažalost meni se te večeri pokvario fotoaparat, izgleda da su ga dotukli pijesak brazilskih plaža i voda Iguazú slapova. Na sreću kako to izgleda kad u Buenos Airesu eksplodira Vremenska bomba može se pogledati i na Internetu.
Sljedeće jutro otišla sam prošetati do centra, uska pješačka ulica Florida nije me oduševila svojim komercijalizmom i turistima. Ali ostavila sam fotić u servisu, a do popravka sam se morala zadovoljiti slikanjem mobitelom. Stoga je u ovom nastavku manje slika nego inače J. U Floridi sam prvi puta naišla na plesače tanga. Iako postavljeno za turiste lijepo ih je pogledati, a osvježila sam se i preukusnim sladoledom iz Patagonije. Mali okus onoga što me tamo čeka.
Plesači tanga u ulici Florida promoviraju svoj večernji show. Na razglednici koju sam poslala prijateljici nalazi se upravo ovaj plesač, ali nažalost ta joj razglednica nikada nije stigla, a sve ostale koje sam poslala iz Buenos Airesa jesu. Ako ovo čita poštar dugoprstić molila bi da ju isporuči. Još uvijek nije kasno.
Nastavljajući dalje stigla sam do trga Plaza de Mayo na kojem se nalazi poznata Casa Rosada sjedište predsjedničkih ureda tj. ružičasta predsjednička kuća čija boja simbolično predstavlja kombinaciju boja sukobljenih strana u Argentini za vrijeme predsjednika Sarmienta, bijele i crvene. Sjedila sam na klupici neko vrijeme i odmarala uz pogled na trg prepun golubova i njegove fontane. U daljini se nazirao Obelisk na najširoj aveniji na svijetu, Aveniji 9. De Julio koju čini sedam prometnih traka u svakom smjeru i još pet traka u rubnim ulicama te pojasevi zelenila. Na povratku podzemnom koja je bila prenatrpana ljudima koji su se vraćali s posla, vlak je odjednom stao i nije se micao nekih 15 minuta, a bilo je užasno vruće i bez zraka. Kad je vlak konačno krenuo svi smo odahnuli. Par ulica od hostela uzela sam dvije empanade, tijesto sa raznim punjenjem koje izgleda kao mini calzone sa vitičastim rubovima. U malom fast food-u ispeku ti ih svježe za jedno 10 minuta i vrlo su jeftine. Uzela sam jednu s mesom i jednu sa šunkom i sirom.
Casu Rosadu može se razgledati i iznutra u besplatnoj polusatnoj turi. Kao i izvana predivna je i iznutra, a unutrašnje dvorište krase fontane i palme. Balkon sa kojega se Evita obraćala pučanstvu je onaj na vrhu u sredini, a kakav je Evita imala pogled vidjela sam i ja.
Sljedeće jutro prošetala sam do ogromnog parka Tres de Febrero i Bosques de Palermo ( “Šume Palerma”) i šetala od jezera i bijelih fontana, do Vrta ruža u kojem su na suncu blistale ruže svih boja u kontrastu sa plavo ljubičastom bojom okolne lavande. Argentinska obitelj sjedila je u sjeni stabla s prekrasnim žarko crvenim cvijetovima i dijelila Mate čaj, tradicionalan južnoamerički napitak jaka okusa koji se u Argentini, Paragvaju i Urugvaju pije često i dijeli s obitelji i prijateljima.
Posudice u kojima se priprema Mate te pije direktno iz njih pomoću metalne slamčice (bombille). Kad vam netko ponudi Mate obično se to smatra znakom prijateljstva i nepristojno je odbiti. Vrlo je gorka okusa, pa ne oduševljava sva nepca. Kad sam ga pila u društvu cura iz Argentine koje su u njega stavljale kap zaslađivača bio mi je pitkiji, iako je to stvar ukusa.
Prijepodne u parku i sve to cvijeće vratilo je boju i u moje obraze. Nakon par dana sređivanja problema oko blokirane kreditne kartice i nekakvog blažeg trovanja hranom, konačno sam odahnula i počela se osjećati bolje. Iz parka sam hodala do povijesne četvrti Recoleta, dijela s najskupljim stanovima i istoimenim grobljem, na kojem je grobnica obitelji Duarte u kojoj je pokopana Evita Peron. Groblje Recoleta pravi je mali gradić grobnica i mauzoleja s predivnim spomenicima i ukrasima. Lutala sam tim labirintom i divila se anđelima, svecima i detaljnim reljefima, a poslije odahnula u starinskoj kavani na uglu preko puta izgrađenoj 1850. i kao da sam se nakratko našla u Parizu. Šetnja kamenom popločanim ulicama Recolete bila je pravi užitak, ali morala sam požuriti da stignem do Floride podignuti fotoaparat. Budući da nitko koga sam pitala nije znao točno koji autobus vozi do tamo, a onda me jedan simpatičan mladić krivo uputio, hodala sam jedno pola sata i na kraju stigla do Floride pješke, taman 5 minuta prije zatvaranja servisa. Na moje veliko olakšanje aparat je bio popravljen i zadovoljna sam se vratila u hostel. Tamo sam nabasala na Katie i Toma koji su me pozvali da im se pridružim na večeri u jednom od najboljih restorana za odrezak u Palermu. Sjedili smo vani u mirnoj uličici, uz rasvjetu svijeća i navalili na topao kruh i Chimichurri umak od maslinovog ulja, peršina, češnjaka, octa i crvenih papričica. A kad su stigli par centimetara debeli i savršeno meki odresci, zaboravila sam na sve prošlodnevne tegobe i prepustila se predivnoj argentinskoj večeri.
Nola
Sljedeći nastavak bloga Moj put oko svijeta pročitajte u petak, 25.11.2011.
Komentari