Bez celofana

63

Slušam danas izvješće o trenutnoj turističkoj situaciji i ne mogu se čudom načuditi – kažu da letimo visoko, da turizam cvjeta, obara rekorde iz dosad najbolje – 2009. rekordne godine. Sva se nekako veselim, jer razmišljam – ako je turizam dobro, a onda ćemo i svi biti bolje. I iskreno, kako su počeli i ti godišnji odmori pa se odmaraju i naši političari, ekonomisti i dušebrižnici – moram priznati da je i meni laknulo. Ima crnih prognoza, ne kažem da nema, ali ima ih nekako manje. Kao da su se ulijenile zajedno s ljetom. Pa neka. Divno je bilo slušati vijesti u kojima je jedna i to najbolja, ova o turizmu, stavljena na prvo mjesto, a slijedile su je sve neke – „kiseli krastavci“ vijesti. Bilo je, doduše, loših vijesti o požaru u Moskvi, potopu u, čini mi se, Pakistanu, ali – hajde – nekako se preko njih lakše prijeđe jer su nam „daleko“.

Sve to, naravno, ne znači ništa. Ne znači da će nas zaobići hladan jesenski tuš, triježnjenje pred možda najtežu zimu, ekonomske poruke koje paraju uši. Sve to znači samo da nam kao ljudima od krvi i mesa – dobro dođe, s vremena na vrijeme, brate mili – odmor od svih tih crnjaka. I baš je dobro ponekad čuti kako nam turisti pristižu u gomilama i to najvećim ikad. Dok to slušam u okolnostima kakve jesu – dođe mi da sama odjurim u neki Sali ili Poljicu, ma može i Drniš ili Lokve – ne smeta i da svakom ponaosob koji pristigne baš kao i naša premijerka – čvrsto stisnem ruku, pogledam ga duboko u oči i kažem: „Dobarrrrr. Dobar izbor!“ Usput bih i pomogla u obližnjem kafiću ili u trgovini, neka je na crno, i neka je nestručno, i neka je možda i malo – onako – „balkanski“ što bi se reklo, ne uvijek s osmjehom i ne uvijek na nivou, ali – pobogu – zato nas i vole! To je taj naš čarobni turizam, naša pozitivna mantra za nadolazeću jesen. Vidim da se i moj skeptični brat danas primirio. Nakon što me je izbezumljeno pitao: „Ana, pa gdje su ti turisti?? Nije to kao što je nekada bilo, nema kolona toliko, nema automobila….“ Ja sam mu, mrtva – hladna, u X – files stilu odgovorila da su turisti ovdje, svuda oko nas. Samo što koriste autoput pa ih ne vidimo. I koliko god sumnjičav bio, u tom je trenutku i moj brat prihvatio objašnjenje. Nije mu se dalo raspravljati, razuvjeravati…Spomenuo je neki časopis, zapravo, u kojem je pročitao da nije sve ružičasto kao što kažu statistike – ali brzo je prigušio glas. Mislim da je na trenutak i on htio uživati u osjećaju da je sve u redu i da će nam turisti pomoći.

E sad – hoće li i koliko, to je drugi par rukava. I to ne ljetnih. Nego onih zimskih koje ćemo, htjeli ili ne, zbog hladnoće nakon jeseni ipak morati navući na sebe…

Do tada, na glavi držim one stare, ali ružičaste, turističke naočale…

Ana-Marija Vizintin

Komentari