Jesam li i ja jedna od njih – pitam se dok razmišljam o priči koju sam danas čula od svog prijatelja. Na koncu, i priči koju sam sama nekoliko puta prošla kao „oštećena“ i za koju, sigurna sam, mnogi od vas znaju iz vlastitog iskustva. Da ne duljim i ne ulazim u detalje – jer radi se o jednoj poznatoj firmi – ispričat ću vam koliko smijem, a poanta je ionako – očita. Uglavnom, prijatelj je jednom prilikom, sasvim slučajno, upoznao jednu od glavnih figura te naše firme s početka. U razgovoru je iznio neka svoja stajališta i ideje, ne pokušavajući uljepšati niti kritike. Sve zbog toga jer mu se to činilo pošteno i u redu – budući da od „druge strane“ ionako nema neke koristi. Moram napomenuti da su ideje za unaprjeđenje rada te tvrtke zaista ostvarive i realne, dakle frend nije fantazirao o ne znam kakvim managersko-marketinškim potezima, već je, vodeći se logikom iz vlastite perspektive, ponudio nekoliko rješenja za probleme koje je uočio.
Na kraju – ne samo da je naišao na razumijevanje, već i na oduševljenje na drugoj strani (što je prava rijetkost) koja ga je, prepoznavši „talent“ odmah angažirala da pomogne firmi. I sve bi bilo divno i krasno da nije krenulo nizbrdo na prvom službenom sastanku s nižerangiranim djelatnicima firme. Ma koliko da je jedan od vodećih bio oduševljen i svjestan da moj prijatelj donosi nešto svježe, novo i korisno – tim više su na nižim razinama odgovornosti djelatnici osjetili ugrozu i animozitet prema idejama koje su, po naredbi, morali poslušati: – Ne to se ne može, to nitko neće., – A što je to što ti možeš ponuditi?, – Ali mi se stvarno trudimo…samo su neki od odgovora koje je moj prijatelj dobio pritom se iščuđavavaši nad tom smiješnom situacijom – dobrohotno je došao podijeliti, po preporuci njihovog šefa, svoje ideje, a zapravo je naišao na gomilu nerzaumijevanja, a možda čak i ljutnje. I što mu je to trebalo, mogao bi se zapitati. Međutim, trebalo mu je. Ako on bude 1 od 50 koji neće posustati na putu da da najbolje od sebe u datom momentu, ne obazirući se na usputne taštine, idejokradljivce, stagnatore i osobe koje žive, rade i napreduju na račun „lijepih očiju“ i tuđeg truda – isplatit će se.
Ne jednom i sama sam se suočila s tisuću „ali“ kad bih predlagala čvrsto uvjerena da je – ako ništa drugo – to isplativije od pukog kukanja, slijeganja ramenima i propadanja u mulj vlastite inertnosti. I ne jednom sam doživjela da je priča – kad već ne tada i po mojoj namjeri – ipak nekim svojim kolosjekom došla „na moje“. I ne jednom sam bila sretna zbog toga – potvrdivši vlastitu vrijednost – kad već nema sustava koji bi to činio – nagrade, napretka, ili nosećih u hijerarhiji kojima posao nije samo potvrda za vlastiti identitet i prikrivanje nekih tko zna kojih frustracija i nesigurnosti. I ne jednom sam naučila lekciju: oko nas će uvijek biti ljudi koji će uklizavati u tvoj teren – očito ili manje očito, uvijek će biti onih koji će se okoristiti tvojim idejama ili radom i uvijek će, a ti su možda i najgori, biti onih koji će u samom startu pokušati svim silama i nerazumno zaustaviti nešto dobro (ma kako veliko ili maleno to bilo) iz tko zna kojeg svog razloga – nesposobnosti, osjećaja manje vrijednosti, straha od boljih, od konkurencije ili baš suprotno – iz potrebe za lažnim dokazivanjem i pritom se praviti – najmanje blesavi. Drugi je par rukava, da se razumijemo, kada postoje jasni i konkretni razlozi, obrazloženje koje je na svojim čvrstim nogama.
No, svjesna sam, toga ima svugdje. Međutim, ono što bih voljela jest da svugdje ima i malo više onih koji će se zdravo ponijeti s preprekama i svojim radom i zalaganjem ipak uspjeti pokrenuti svoju stvar. Naravno – u granicama normale, jer ima i ona druga – S rogatim se neda bosti. Pa balansirati između svega.
To iskreno želim i svome prijatelju.
Da ne odustaje i da stvari posloži u jasne ladice.
Da shvati da je služba, služba, a družba družba.
Da zna iz želje za općim napretkom i napretkom pojedinca – pohvaliti, nagraditi, ali i pružiti priliku za napredak kroz kritiku i savjet.
I da svoj pritom zauzda vlastiti ego. Jer nikad ne može znati kada će on biti taj koji može poticati, davati i primati kritike i pohvale i pritom izbjegavati „hod po leševima“ Jer ovih drugih je previše.
I da, nadam se da nisam jedna od njih, da se vratim na početak.
Ana Marija Vizintin
Komentari