Bez celofana

59

Riječki prigrad – onaj zapadni – ovaj je mjesec prošaran pučkim veselicama – feštama vina, proslavama Dana zaštitnika župa, sajmovima sa štandovima – u boljem slučaju ili s ovješenom „turskom“ robom na vratima kombija – u gorem slučaju, s vrtuljcima i kokicama, ćevapima, ishlapjelom točenom pivom, smotrama ovim i onim i tome slično. S nevjericom sam tijekom svoje „hoch“ umno-intelektualne faze gledala u sve one koji pohađaju takva okupljanja i pritom se, k tome još, urnebesno zabavljaju. Nakon toga, uslijedila je faza zgražanja nad svim onim klincima koji tako javno obožavaju narodnjake, točnije – cajke (nešto kao narodnjake bez „povijesti i težine“). Nakon toga, znala sam se iznenaditi da na mjestima na kojima se pušta „urbana“ glazba – pokoji put uleti baš jedan takav „narodnjak“ i – gle čuda – svi znaju riječi…I ta su moja zgražanja trajala do prije neke tri – četiri godine. Dok i sama nisam sazrela u duhu „slobode“ i počela na sve gledati kao na ostvarenja vlastitih interesa koje nemam pravo osuđivati. Onda je moj stav prešao u „nadfazu“ u kojoj sam se u poznoj mladosti pojavila i na pučkoj veselici – kao iz razonode, a nakon nekog vremena sam, moram priznati, usvojila i referene nekoliko gorespomenutih narodnjaka i uvidjela zapravo – da je sve to jako zabavno. Zabava ponekad baš mora biti u tihom neskladu s našim unutarnjim uvjerenjima. U suprotnome – postoji opasnost da propuštamo nešto jaaaako dobro samo zbog čvrste potrebe da se držimo nekakvih identifikacijskih kodova koje smo iz tko zna kojih razloga usvojili (ponekad su na djelu čak i obični, najobičniji kompleksi), a što zaista nema smisla – jer – život je jedan.

Kako bilo – sa mnom priča ima prilično sretan kraj – ne pohodim nardonjake niti im se „klanjam“, no one neke „evergreene“ poznajem i uživam kad ih čujem, još uvijek ne živim za pučke fešte, ali spontano im se prepustim kad mi „dođu pod ruku“ i još uvijek – imam svoj identitet koji sadrži mnogo više i mnogo kvalitetnijih elemenata od navedena dva. Ali – ne držim ih se kao pijan plota.

Ma kako bih i mogla nakon zadnjeg iskustva?? Evo, baš neki dan, kolegice i ja smo krenule u šetnju po Viškovu. Radi se o proslavi Sv. Mateja – dana zaštitnika Općine. Sve je, naravno, bilo po p.s. – u. Šetuckale smo, čak se i podsmjehivale štandovima, promatrale sve oko sebe s očima vješto skrivenima iza orgromnih naočala. Sve dok nismo ugledale pravi pravcati, od djetinjstva nepromijenjeni – lunapark sa skoro istim licima koja ga vode, sa žetonima koje su u opticaju bili vjerojatno kad su nas i mame vodile u lunapark, s tek ponešto izmijenjenim glazbenim ritmovima..I mic po mic – slomilo nas – provozale smo se autićima, s djecom od 14- prošle po jedan đir vrtuljkom i twisterom, a sve skupa zasladile palačinkom sa štanda.

Da je provod bio dobar – ne moram ni govoriti. Isto kao što, valjda, ne moram napominjati, da je blaga jeza koja je i možda bila prisutna jer se, oh, nalazimo usred bijela dana na pučkoj fešti – prošla već nakon – prvih nekoliko minuta.

Toplo preporučam – razbiti predrasude kad god je to moguće – prilika ima i tisuće više od spomenutih.

Moglo bi vam se svidjeti

Ana Marija Vizintin

Komentari