Eto ih. Samo što nisu…Jumbo plakati i bjesomučne najave, ta poznata lica koja su oduševljena najnovijim reality projektom (vjerojatno barem jednako i honorarima koje će primiti za svoja nerijetko i iživljavanja nad mladim, počesto nezrelim i neozbiljno ozbiljnim ljudima), te moćne egide i super vizualni efekti…samo što nisu ušli u naše domove. U naše novine. Na naše forume. U naše razgovore i komentare. U našu stvarnost.
Opirati se ili ne – nakon ljetnog umora (zbog odmora) – suvišno je i pitati se. Jer samo nam još jedna briga fali u životu. Neka realityja. Vikend večeri mnoga će obitelj, par, samac, stariji ili mlađi rado provesti pred TV-om, manje oduševljen onime što vidi, više samozadovoljan jer još ima budala većih od njega samoga. Jer, priznajmo, često se sudionici tih „stvarnih“ šou programa – ako već sami to nisu po prirodi – ono barem prikažu kao žešće budale kojima u tom trenutku ne bismo voljeli biti u koži. Pa svi oni kiksevi, ali i ono slatko iščekivanje „otpalih“ i „prošlih“, pa cijela ta misao da je sve moguće, da su snovi ostvarivi, da je najlakše živjeti na pozornici i da je još lakše do nje i doći…Ne vjerujem da postoji barem jedna glava koja na trenutak, u nekoj milisekundi nije poželjela tako nešto za sebe. E, a sada zamislite one koji svakodnevno hrane svoje glave takvim pričama? Nije im lako. Mediji ih bombardiraju crticama o uspjehu preko noći, iako za njim, ako do njega i dođe, mora doći puno rada. Uspjeh u nekom reality konceptu je zapravo kao avansna uplata. Dobiješ plaću koju tek trebaš odraditi. I mnogi, ne znajući za tu malu zamku, zapravo – kako dođu tako i odu. Ostanu u zaboravu pa i onih najzagriženijih reality fanova.
Dobro, dobro..nije sad baš sve tako tragično i kozmički. Ima tu i zabave. Mnogima je sudjelovanje u realityju zapravo luda vožnja koje će se rado sjećati u životu. Makar oni sami. Ima i tu nešto. Svojih 5 minuta se ne zaboravlja. O tome se priča djeci, prijateljima na nekom roštilju za 20 godina i svi se skupa dobro smiju.
Bilo bi možda najbolje da se ti, uglavnom, mladi ljudi prije stupanja pred kojekakve žirije ili ulaska u kojekakve nastambe – malo upute u sve ono što ih čeka – a 90 posto njih, ako ne i više, čeka zapravo suočavanje sa stvarnošću. Čeka ih jaz između očekivanja i mogućnosti, između vlasitith snova i stvarnosti. Sjećam se nakon jednog od prvih glazbenih „tražimo talent“ show-programa – nekoliko momaka je djelovalo poprilično zadovoljno postignutim rezultatom – iako nisu bili pobjednici. Vrtili su neke pjesmuljke, smijali se i zapravo djelovali su idilično uspješni. Međutim, nakon godinu-dvije dana – jedan od njih iskreno je i nezadovoljno nastupio u javnosti. Progovorio je o lošim ugovorima (po njihovu isteku), o prevelikom broju zadataka i obaveza od kojih su neke graničile s normalnim, o svom osobnom iskustvu. Ja mu sada i ovdje skidam kapu za to. Znate zašto? Zato jer nije propao nakon toga i zato jer je nastavio pjevati. Sam, poučen i sigurno mnogo „prizemljeniji“ nego nakon tog vrtoglavog (i kratkoročnog!) uspona.
Eh da, i baš gledam danas – jedna od ovdašnjih starleta slučajno je završila u središnjoj informativnoj emisiji nacionalne televizije. Ne zbog show-bussinesa, već upravo slučajno. U toplessu se sunčala na nakoj plaži koju su, eto, pohodili inspektori zbog nekakvih svojih sumnji u rad objekta uz tu plažu. Iako su novine i televizijske emisije inače prepune tog poznatog lica – kao da sudbini nije dovoljno. Treba uletiti i u Dnevnik. Eto, kad nekoga hoće – hoće ga i bez da se trudi.
Pitanje je žele li to naši mladi, onako – stvarno i ako baš to žele – zbog čega je to tako. Nakon podrobnije analize svog je mladca dobro dodatno protresti i upozoriti ga s jednom neobično istinitom: „Pazi što želiš. Moglo bi ti se i ostvariti“. Uglavnom, filozofiju na stranu, daljinski u ruke i dočekajmo ih zajedno ove jeseni.
Ana Marija Vizintin
Komentari