Već danima slušam i gledam ljude kako pojedinačno lamentiraju na situaciju – ne više u zemlji – već među ljudima. Pa kako je moguće da smo tako naivni, pa zašto se ne dignemo svi na noge, pa zašto se ne izborimo za bolje ovo i ono, pa gdje nam je ponos, gdje nam je granica, gdje nam je onaj jedan klik koji je potreban da se snaga odozdo probudi. I stvarno, isto se često, prečesto pitam i ja. Ako većina dobro vidi, a sudeći po refleksijama – vidi, ako većina zna da je ovo slobodna zemlja, a sudeći prema količini izgovorenih i najintimnijih psovki – zna, ako većina shvaća gdje leži problem, a pozivajući se na mnoge te kuknjave s početka – zna – onda stvarno ostaje otvorenim – zašto se nešto ne učini? Je li zaista moguće svjesno pristajanje na loše uvjete? Je li moguće da, unatoč svim saznanjima, i dalje gledamo ista lica na tv-u – sve one političare koji su, nošeni našim podrškama, već godinama u toj kutiji? I jedni i drugi, i lijevi i desni i ne donose nikakav novi vjetar, nikakvu perspektivu, nikakvu, ako baš hoćemo, slobodu?
Moguće je. Unatoč svim nezadovoljstvima, moguće je. Ima nešto u onoj velike Oriane Fallaci da je narod stoka uvijek bez vlastitog mišljenja koja čas viče: „Raspni ga, raspni!“, a čas „Hosana, hosana!“. Jer, poentira Fallaci – kao da su generali ti koji su išli u bitke…i nisu. Uvijek ljudi. Isti oni koji će iz sigurnosti vlastitog prostora, poznatih navika i okruženi opipljivim predmetima svakodnevice – mijenjati svijet. Ali neće vlastitu guzicu staviti „na pladanj“. Iako, mora se reći, ima i takvih. Potvrđeno i javno takvih. I dok god ih ima – ja se ne pitam s koje su strane – dok god riskiraju za dobrobit ove zemlje. Ako već ne za dobrobit, ono barem za kolektivno širenje vidika.
Možda je jedan od odgovora na pitanje – zašto smo toliko pasivni i taj što živimo u debelemo neskladu sa samima sobom. Toliko Interneta, toliko tričavih informacija, toliko „must have“ životnih ukrasa, toliko medijima isforsiranih plitkih poriva, toliko praznih riječi – oko nas, u nama – ni ne može rezultirati jednom istinski motiviranom akcijom. Jest, s druge strane, tu su i obaveze, borba za egzistenciju, ručak, posao, traženje posla – u gorem slučaju…ali – ništa iza toga. Potemkinova selendara. Uz dužno poštovanje životnim obavezama ja ipak dolazim do istoga – da smo u skladu sa sobom trezveno bismo izračunali: samo jedno popodne nekakvog aktivizma moglo bi isplatiti mnogobrojna buduća popodneva lamentiranja, dane i dane nezadovoljstva. Računica da ne može biti jednostavnija.
I tako to u životu obično i biva. Jednostavnost na kraju ispada – teško dostižna vrlina. A cijela ona šačica majstora koji kroje ovu našu sudbinu, i to debelije nego si želimo priznati, i dalje će paziti na svaki svoj korak.
Od moguća dva:
1.Umivati lice svakoga dana za onu tešku reflektorsku šminku da bi:
2.Uspješno bacali košćice za glodanje među ionako iscrpljene, ali dovoljno prijeteći nastrojene kad bi se kojim razumnim slučajem ujedinili.
I ne, ovo ja ne pozivam na bunt. Pozivnice su odavno poslane.
Ana Marija Vizintin
Komentari