Bez celofana

55

Kako da ostanem staložena i mirna – onako za pravo, istinski iznutra? U onim trenucima kada pritišću rokovi: do jučer si trebala platiti račune, do jutros u 9 trebalo se izjasniti o najnovijoj temi, do večeras imaš fore naručiti se kod doktorice, da si ažurnija – već si mogla imati novo zdravstveno osiguranje, a možda i pogledati koji dobar film, obići drage ljude, isprobati novi sport, bla, bla, bla…

Imam li samo ja osjećaj ili – sve ide tako brzo? Kao da mjera od 24 sata više ne traje 24 sata nego se preraspodijelila na 22 ili čak manje. K tome svemu treba još dodati enormnu izloženost informacijama koje se ja, zbog prirode svog novinarskog posla, ne mogu odreći niti na trenutak (i opet sam u zaostatku), ne mogu je smanjiti niti selektirati, dodajmo k tome još mobitel koji zvoni svako malo (stvarno premalo), možda još koju obiteljsku situaciju ili razgovor i dan je prebukiran. Prođe dan dok si rekao keks i ostavi trag u duši. Znam to jer mi navečer treba barem 10 minuta da posložim misli…, a ni to ne uspijem baš sve pa mnoge ostanu neprorađene i neobrađene negdje unutra.

I onda mi još dođe kolega na uredska vrata. I počne…i ne staje, i neće, ne predaje se…priča, objašnjava i bitno i nebitno – nije on kriv, takav je tip, a ja ga slušam i kimam glavom. Uopće ne ubirući više od pola sadržaja kojem sam izložena. Ili, u gorem slučaju, podignem ton ukoliko on postane neugodan pa još dodatno podebljam tu svoju tihu nervozu. Kad se smijem – smijem se euforično, ne ostavljajući mjesta uravnoteženom ženskom i šarmantnom osmjehu. I sve tako nekako slažem neke kockice u sebi koje na kraju dana liče na Eiffelov toranj made by dijete od 5 godina. Konstrukcija – smiješna, kocke poslagane bez reda i rasporeda. I opet pitam ja vas – kako da se smirim? Nije li to umijeće (i malo sreće) življenja? Ako je – ja ga još ne poznajem. A voljela bih. Možda da probam disati u sebi i brojati do 10? Možda da probam isključiti mobitel, televiziju i internet i dobiti otkaz? Možda da probam sa zdravijom prehranom? Više seksa i sporta? Više obrambene vrste negiranja stvarnosti? Manje cigareta?

I – koliko god da vam se ovo moje „outanje“ čini ili ne čini dobrim, toliko više sumnjam da oko mene ima istinski mirnih i sa svime, svima izmirenih ljudi. Vidim to po načinu njihova hoda, po pogledima usmjerenim u neke nevidljive točke, po onim borama „brigalicama“ koje nemaju veze s godinama. Pa ljudi dragi, nećemo se valjda pustiti?
Evo, ja pokušavam, borim se – riječju. Primjerice – ovo je bila jedna klasična terapija Probajte i vi. Možda – slikom, trčanjem, boksanjem, brojanjem ovčica u budnom stanju, grljenjem i redovnim pauzama svakih sat vremena.
I tu i tamo u mislima barem recite svakome što ga sljeduje. Ne loš izbor. Probala i ja.

Ana Marija Vizintin

Komentari