Bez celofana

63

Uvijek sam za onu „pruži i drugi obraz“, ali ja je se osobno ne držim uvijek. Zašto? Zbog toga jer pružanje obraza na šamaranje nije uvijek znak poniznosti i „pameti“. Jednostavno nije. Jednom je jedan naš poznati svećenik kazao – Jedno je biti ponizan, a drugo je biti budala. Štoviše u nepopravljivim popustljivcima kao da se krije nekakav problem sa samopouzdanjem ili s onim nužnim osjećajem vrijednosti za samoga sebe. Jer – kako ostati „mrtav-hladan“ na – primjerice – sustavnu nepravdu bilo koje vrste? Ne čini li nas onda „pruži i drugi obraz stav“ zapravo podupirateljima te nepravde kada već nećemo na nju ovako ili onako odreagirati? Šutnja znači da, kaže jedna stara uzrečica – stoga – svaki put kada odšutimo na očito pokvarenjaštvo ili nepravdu – mi to isto zapravo – podržavamo. A zbog čega? Zbog vlastite mlitavosti ili tako nam mile linije manjeg otpora. Jer – ništa, apsolutno ništa drastično ne bi se trebalo dogoditi ako na primjeren način izrazimo svoj stav ili mišljenje. A načina je tako mnogo…Obogatit ćemo sebe, a drugome dati na uvid i neke drugačije vizure. Pa želi li ih prihvatiti ili ne – više zapravo ne predstavlja naš problem.

U obrnutom smislu vrijedi sve isto. Svojim bismo ponašanjem trebali poticati istinoljubivost okoline. Barem prema sebi samima. Jer – nema te slijepe ulice u koju nas tuđa iskrenost može odvesti. Naravno, primati „šamarčiće“ zbog njih samih i pritom imati gorak okus u ustima – opet nije dobro. No, tu se opet vraćamo na početak – s pravim samopouzdanjem – to se ionako ne može dogoditi – ma kakva da je kritika u pitanju. Onaj konstruktivni dio zadržimo za sebe, a već onaj drugi destruktivni ili dio za koji možda nismo spremni – ostavimo za neki drugi put.

U srednjoškolskim sam se danima često susretala s nerazumijevanjem (uglavnom meni nadređene) okoline po pitanju mojeg baratanja istinom. Ponekad je ona zaista bila samo gađanje i bacanje bez smisla. S godinama, s vremenom, kao da sam naučila kako dati prostor iskrenosti, a pritom ne napraviti kaos. Ne uspije uvijek, no – sve rjeđe osjetim žaljenje kada je izrazim. Isto je kod primanja. Dok je ego bio mlađi jako je teško, gotovo nikako, prihvaćao udarce. Danas, njemu ipak malčice zrelijim, mogu zahvaliti sve one trenutke kada primam savjete, istine i udarce u glavu, a on ih sebično transformira u meni korisne naputke. I kako da se onda požalim?
Kada podivlja, e onda ga je važno prepoznati kao divljeg i – hop – sve ispočetka. Uvijek se isplati.

Eto, s ovih sam nas nekoliko misli pokušala potaknuti da izrazimo sebe i svoja mišljenja. Bez straha. Nitko nas neće pojesti. Prije toga, naravno, trebamo vidjeti koliko cijenimo sami sebe tako da ne bude kasnije – ja za to nisam bio/bila spreman/spremna. I na kraju – želim nam da s osmjehom i otvorenog srca prihvatimo tuđe istine na naš račun, ali i da ih stavimo na pravo mjesto, potom.

Ana Marija Vizintin

Komentari