Domagoj Jakopović Ribafish na društvenim mrežama posvetio je post Bori Čorbi i otkrio kako je bend dobio ime. Njegov osvrt donosimo u nastavku:
“Ima jedna anegdota da je Bora Čorba išao prijaviti ime svog novog benda, ponio papire i kad je rekao teti na šalteru da će se grupa zvati Menstruacija – napravio jedan od prvih skandala. Kako ime nije prošlo, bend je uzeo ime po beogradskom slengu za istu stvar – Riblja čorba. Priznajte da sam vam ogadio kavicu.
Jednom sam s najboljim prijateljima otišao Ryanairom u Dublin, zapili smo te vesele večeri sve što smo trebali imati tri dana, izašli pijani na oceanski vjetar, a Dino zapjevao – Vetar duva… Mi prihvatili i urlamo, kad s druge strane ulice desetak pijanih ragbijaša u dresovima. Likovi stanu, pogledaju nas, mi se instant useremo jer ne možemo istući ni prometni znak – a oni opale neku svoju navijačku i pljesak nama i njima. Nikada dulji put do kuće…
Zadnji put sam valjda pjevao nešto od Čorbe kad se frend ženio za stjuardesu iz Kenije, pa smo na kasnije ozbiljno čuđenje afričke strane svatova (kad su Kenijcima preveli tekst), više puta uz puno smijeha pjevali – Avionu, slomit ću ti krila…
Do odlaska u JNA tog 15.9.1989., većina tuluma bi započinjala s jednom od tri pjesme – Crni leptir, Balkan ili Dva dinara druže. Živio sam u centru Zagreba, slušajući Azru, Pušenje i Čorbu sam se osjećao mlado (starci bi zapjevali Indexe, Robića, Arsena…), a Nadrealisti i Bora su uz to bili i jako duhoviti meni klincu, naravno uz legendarnu Zločestu djecu i Indexovo radio pozorište. Naravno da puno klinaca to tad nije slušalo, kao i da ih je dosta kasnije lagalo da nisu, ali zaboli me za njih. Tada nas je to veselilo, na našim tulumima se tih kasnih osamdesetih nisu brojala krvna zrnca – cuganje, barenje, spačke – amen.
Išao sam tih gimnazijskih dana u Kulturu, igrao odbojku, učio engleski i veselio se prvim opijanjima, koja su tog ljeta postala konstanta – svi koji nismo imali vezu smo morali ići u vojsku, a smisao JNA je bila da te šibnu što dalje od kuće. Pa sam uz pjevušenje Čitav vagon smrdi od prljavih nogu, jer je, došao do Vranja i Uroševca i nekako preživio puneći preko noći baterije dobrim starim rockom s walkmana, jer smo danju bili bombardirani jezivim cajkama, na koje se ni danas nisam priviknuo. Niti ću ikad. A onda je počeo rat i Čorba je u izjavama i postao bolesno zao i neugodan i sve njegove briljantne duhovite fore i prekrasna poezija su pale u vodu. Kak jebote, kak možeš popušiti takve laži i otpisati sve ljude s kojima si bio prijatelj, često sam se pitao, probao poslušati sve lošije i lošije albume s ponekim nepolitičkim bljeskom i na kraju sam od sebe odustao od benda kojeg sam obožavao.
Bora je nakon prvih hrapavih izdanja, koja mi nisu sjedala, baš kao ni Kazablanke ni Mafije, uskoro konačno pustio moćan bariton, tekstovi su ubadali gdje su trebali, i kako sam i ja pjevao baritona, volio sam urlati neke pjesme koje kao da su pisane za mene. I bio sam zaljubljen u Ducu Marković… A ta, Ravnodušan prema plaču, nekako je ispala sve ono što je htio reći, i zauvijek mi se zapekla u mozak. I s obzirom na to da se posrao po uglavnom svemu što je pjevao i za što je živio, ovo će ostati neuništivo.
Pjesnik podruma i haustora, vlakova i javnih zahoda, buntovnik protiv sistema i nepravde i najiskreniji ljubavni luzer, sve je to bio Bora Čorba, lik zbog kojeg sam godinama (loše) pjevao u bendovima nadajući se da ću i ja ostaviti za sobom nešto besmrtno, a jedina snimljena demo stvar našeg benda Quasimodo je bila prokomentirana – mda, nešto između Čorbe i Purplea. Nismo snimili ploču…
Trebao sam ovo napisati davno prije, ali eto nisam, baš kao što će se slično pisati i kad ode drugi Bog mog tinejdžerstva – Štulić, koji je odavno na drugoj vrsti kvasine. Pjesnici su čuđenje u svijetu, hvala Bori na prekrasnim stihovima, pekao se dabogda u paklu sa svom političarskom bagrom koja nas laže, dere i uništava. Idem slušat staru Azru i maštat da dovedem Džonija u KSET…”, poručio je Domagoj Jakopović Ribafish.
Komentari