Vuvuzelelele

297

Jesam li ljubitelj nogometa? Pa tako. Osrednji, povremeni, i u svakom slučaju, samo u umjerenim količinama. Svjetska nogometna prvenstva daleko su iznad moje ljestvice trpeljivosti, ali što je – tu je. Mundiali su sigurni ko’ monsuni i kiša nad mojim gradom. Tu su, izbjeći ih se ne može, a kad ih već ne možeš izbjeći – pridruži im se. Pa makar i na svoj način. S godinama razvila sam niz tehnika olakšavanja svog života tijekom mjeseca posvećenog nogometu. Jedna od najdražih i najzabavnijih je ispitivanje budalaština dok traje tekma. Sjedim tako i rješavam križaljke dok Polovica (ponekad bolja, ponekad gora – u nastavku teksta samo Polovica) zatravljeno bulji u ekran, mrmlja sebi u bradu i povremeno poskače na fotelji. Sada već znam procijeniti kad napetost ulazi u kulminaciju, sačekam pravi trenutak i kažem, recimo: „A mislim stvarno – ovaj sudac il’ je slijep ili je lud!!! Pa što ne sudi zaleđe!?!“ Polovica se zbunjeno okreće i pita: “ Kakvo zaleđe? Vidi gdje su od gola!“ A ja ću onda: „Kako nije zaleđe?! Ali ga nije ovaj potezao za leđa?“ Jeeeeesssss! Polovica prvo šuti. Pa gleda mene, pa mumlja nešto, pa opet zašuti, pogleda uprtog prema ekranu. Nakon minute progovara: „Molim te, reci da znaš da hvatanje za leđa nije zaleđe.“ Hahahahahahahaha! Jedna od najžešćih, istinabog, pokradena od frendice bila je vezana u Pipa Inzaghia: “Baš su mi fora ovi Pipo i Zagi. Uvijek su skupa pred golom.“ Aaaaaaaaah! Prejako! Ove sam godine, s ponosom mogu kazati, ponovo uspjela unijeti nemir među kućne navijače. Dok su igrači istrčavali na teren, savršeno mirna i ozbiljna, ne dižući pogled s ogromne knjižurine kojom kratim ovih mjesec dana, priupitala: “Ej, a čiji su ovi što im na dresovima piše FIFA?“ Reći to u muškom društvu – neprocjenjivo. Sad, moram priznati, nije uvijek baš sve čista šala. Kako nisam baš u tijeku s informacijama tko igra po našim klubovima, jednomad tako, igraju neki naši s nekim našima, komentira Vela, a ja s iznimnim sportskim rekvizitom (peglom) u rukama slušam s pola uha. Malo-malo pa Vela kaže „eto“ i stane. Ajd, dobro. Opet priča, priča, loptu ima ovaj, loptu ima onaj… „eto“ – i opet stane. Je ludog čovjeka! Pa daj završi tu rečenicu! E, sad. Kako sam ja jedna od onih što će „i na rit, ako drugačije ne ide“ progovorit – sve sam svoje frustracije vezane uz komentatora izlanula pred Polovicom. Opet onaj pogled, pa šutnja, pa nevjerica u očima – i prasak neobuzdanog smijeha. Zabila sam čisti autogol. Polovica je dobio materijal za zanimljiv znanstveni članak „Postoje li prirodne kemijske, fiziološke ili neke slične zapreke u ženskom umu zaslužne za priječenje razumijevanja nogometa“ koji revno dorađuje s ekipom, a meni ne preostaje ništa drugo, nego da se i ovim putem ispričam Veli i sjajnom Brazilcu. Eto – oprosti.

Ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo, priznajem, prvo je „smjestilo“ meni. Prva tekma – niti gledam, nit’ me zanima. Ali čujem. Zujanje. Nepodnošljivo, iritantno zujanje. Druga tekma – zujanje ne prestaje i tu krenem provjeravati što u kući imam od insekticida jer ovaj zvuk samo od jednog može doći, a i ne bi bilo prvi puta da su mi se proklete ose zavukle u kuću. Jednom su mi se zavukle u rukav od traper – jakne koja je duže vrijeme stajala ostavljena kod otvorenog prozora. Brrrrrrrrr! Ja imam malu kuću. I cijelu sam preokrenula naopačke da nađem taj osinjak. Ništa. Treća tekma – ja još uvijek hodam sa sprejem po kući i zavirujem oko televizora – tu se nekako najviše čuje. Zabavljena akcijom „nađi i uništi“ nisam primijetila da me Polovica zavaljen u fotelju s nogama na stolu prati sa smiješkom. Iz istog razloga nisam primijetila da smiješak ima tendenciju sprdnje. „Što je, što se muvaš po kući stalno?“ pita Polovica. Da „što je!!??!!“ . On mene pita „što je?!“. I tu krenem – atomska bomba bi mogla pasti, a ti se ne bi ni pomaknuo od te utakmice! Ni mrdnut! Nego „čić Marina“ po cijele dane i tako mjesec dana dok će ovo trajati niti vidiš, niti čuješ, niti te zanima bilo što drugo, nego ćeš meni prigovarati što ti se muvam ispred nosa, a to što su nam se ose zalegle u kući, ma baš te briga ko što te baš briga za bilo što… Potrajala je tirada malo duže. Pustio me da se dohvatim i važnijih životnih pitanja, neimanja obzira prema meni kao majci, ženi i radnici, a kad sam se približila nastojanju da Mundial i prikovanost muškog roda, a njega posebno, okrivim za ozonske rupe – zaustavio me pojačavši ton na TV-u. I zujanje se pojačalo. „Eno ti muha u televiziji. Samo nemoj špricat’ po ekranu.“ rekao je Polovica likujući, potpuno svjestan da je Svjetsko nogometno prvenstvo u Africi 2010. započelo rezultatom 1 : 0 za njega.

Vuvuzele. Kako stara hrvatske narodna poslovica kaže „tko nema u vugla – gugla“, slijedih i ja poruku narodne mudrosti i na Wikipediji se ukaže tekst: „Vuvuzela – instrument je u obliku trube, dužine do jednog metra. Zvuk je sličan zvuku koji proizvodi slon kroz surlu, a zvuk je u uglavnom ais. Često se rabe kod utakmica na stadionima i zvuče kao roj stršljenova.“ Drugim riječima, dok Europljani od muhe rade slona, Afrikanci su skontali kako od slona napraviti muhu. Ajde, ipak nisam toliko luda da glasanje slona zamijenim za zujanje stršljenova, a sad imam to i napismeno. No, kako u svakom zlu ima i neko dobro, Wikipedija nastavlja s još jednom rečenicom koja glasi: „Zbog zvuka ili buke vuvuzele na stadionima, ne mogu se čuti niti inače uobičajene pjesme, bodrenje ili uzvici gledatelja.“ Pa sad kad to čitam, stvarno nedostaje malo „safta“ koji se veže uz navijače. Nije da mi pretjerano nedostaje mahnitanje kockasto, crveno-bijelo obojenih, kojima je svjetsko nogometiranje izvrstan izgovor da budalesaju po gradskim ulicama, zaustavljaju promet zbog svakog gola koji naši zabiju. Ili da ti na poslu mužjaci naprave rusvaj po kantinama donoseći projektore i frižidere s okrjepom pred kojima namaškarani od glave do repa, prestaju biti direktori, marketinški stručnjaci, viđeniji ljudi čija se riječ sluša i poštuje, i pretvaraju se ponovo u klince kojim je u konačnici, ovo jedinstvena prilika da opet, barem nakratko, sanjaju san svakog dječaka – zaigrati vrhunski nogomet pred punim stadionom u dresu svoje repke. Nije da mi nedostaje jako, ali mi nedostaje. Priznajem. Što je – tu je. Naših nema, pa se nogomet gleda puno mirnije, navija se po nahođenju i plješće se svakom dobrom potezu. Mi se nismo ovaj put ni upisali, ali u konačnici, nisu se proslavili ni Talijani koji su branili naslov, a bogme ni Francuzi koji su se posvađali međusobno. Kad su Sjevernu Koreju nakrcali golovima, svi su se pomalo plašili što će biti s njihovim igračima kad se vrate kući… Dok ovo pišem, znam da su Njemci kući poslali Engleze, da Argentina igra sve bolje, iako su Maradonu pokopavali svi, a Argentinci najviše… Kad broj vašeg omiljenog mjesečnika dođe vama u ruke i dok ovo budete (nadam se) čitali, sve će već biti gotovo. Tko će pobijediti? Ja se nadam – oni za koje navijam. Kako naših nema, srcu su mi prirasle afričke reprezentacije i to još od davnih 80-ih kad se s jednog mundiala bivša Juga spakirala doma, ne sjećam se točno, Kamerun je bio čini mi se, a ovi su toliko plakali da sam i ja plakala s njima. Otada je proteklo puno vode. Promijenio se nogomet, svijet se promijenio, a ni ja više ne puštam suzu baš svaki put. Na kraju krajeva – nogomet je najvažnija, ali ipak sporedna stvar na svijetu. Meni su važne sporedne stvari recimo i mobitel, pa i nove cipele, neki zanimljiv nov kuhinjski aparatić… Dalo bi se još naći. Za sve te stvari meni je daleko manje bitno jesu li brze, funkcionalne ili kvalitetne, i puuuuno (!) mi je važnije da dobro izgledaju. Upravo zbog takve percepcije, vodeći se načelom estetike na uštrb svega ostalog, ja, kao i veliki broj pripadnica mog spola, od srca želim da nam što duže igraju i što duže budu izloženi našim pogledima igrači reprezentacije Portugala.

Živio nogomet!

Gordana Brkić Žagar

Komentari