Vrijeme je za čestitku

34

Sjećam se jedne knjige ciganske poezije koja mi je pred desetak godina osvojla srce, a u njoj jedna pjesma naročito. Otprilike je išla tako da se On, netko, odnosno nepoznati autor pjesme, obraća Bogu i žali na svoj život, a pjesma završava ovako “I kada drugi put budeš pravio svijet – pamet u glavu”.

Svakako da treba vjerovati u ono nešto, svakako da za veliku većinu postoji Bog i svakako da se neke stvari u životu trebaju poklopiti, ali je bih ipak u ovoj čestitki svima dragi moji poručila “pamet u glavu i sami pokušajte (po)praviti svijet, popraviti ovu našu stvarnost, ovu našu sadašnjost i gle, za koji tren, već i budućnost.

Nije nam baš dobro, temperatura odnosno vrućica raste, situacija je kakva je, kriza moralna i ekonomska obavila nas je poput neugodnog plašta što steže, svak svakog kritizira i opstruira, Mani Jasenka, a onda Jadranka Mani, fali međusobne podrške, ega se podižu u krivom trenutku i na krivom mjestu i što ono zajebantski kaže jedan moj dobar prijatelj “bivši premijer nam je pod austro-ugarskim vlastima, a narod su osvojili Turci (i njihove sapunice)”.

Dakle, situacije je danas, na 31.prosinca 2010. takva, činjenica je da je možda još i gora, ali ne bih sada o tome. Ne, ne zabijam nos u pijesak, ali željela bih zajedno s vama izaći iz tog gliba, željela bih pogledati dalje i vidjeti ljepšu sliku horizonta. Mislim da se polako stvara nova kritična masa ljudi koji mogu misliti svojom glavom, mogu stvarati svojim rukama i ponosno pokazati svoje rezultate, bez bolesne želje da pošto poto u prvih godinu ili pet godina kupuju dvadesetmetarske jahte, avione, veće ili manje pikasiće. Želim ljude koji će vjerovati u svoje sposobnosti, u školovanje i sposobnosti svoje djece i biti ponosni na ono što jesu, što predstavljaju, što stvaraju i gdje žive, pa neka je to dvosoban stan na Vežici ili kućica u Gorskom Kotaru …. Kako znam da se stvara nova kritična masa u kojoj je pozitiva, optimizam i ponos stvaranja itekako bitno pitanje? Naprosto osjeća se u zraku, ljudi se razbuđuju i trljaju oči, umorne nakon dugog ružnog sna, dolaze neki novi ljudi sa novim vizijama. I političkim, nadam se. Gdje neće biti važni «sitni» vlastiti interesi, već opće bolje, gdje neće biti važno jel’ netko od ministra lijevi ili desni, ako je dobar. I što znači biti bogati i samo sobom zadivljeni pojedinac koji je okružen nezadovoljnim, osiromašenim, tužnim i nezaposlenim ljudima.

Što vrijedi katedrala u sirotinjskoj četvrti? Pratim neke smjernice, mic po mic, ali ima nade. I sama sam takva, sve što sam mogla i mogu, mogu zahvaliti osjećaju da mogu. I optimizmu koji imam. Odlično je što nisam jedina, a treba nas biti još više, sve više. Pa ću tako s vama podijeliti jednu Božićnu bajku autora Nevena Šantića, http://www.novilist.hr/hr/Komentari/Kolumne/Komentar-Nevena-Santica/Bozicna-bajka, a njen zadnji pasus neka vam bude mantra u novoj 2011. Dopada mi se i božićno-novogodišnja čestitka Adris grupe, koja itekako djeluje na našu vrijednost, samosvijest i ono što jesmo, a pogotovo možemo biti.

Dopala mi se i sinoćnja čestitka voditelja Hrvatskog radija, koji u glazbenoj emisiji tipa top-lista, čestita svojim slušateljima, nudi optimizam, pogled naprijed i govori kako su prilike svuda oko nas, samo ih treba vidjeti i stvoriti. Nisam mu uspjela zapamtiti ime, ali sam zapamtila poruku, a upravo to je ono što je htio.

Dakle – zapamtite, jesmo i možemo biti! Ali, prije toga – pamet u glavu.

Sretno, najsretnije dragi moji, u svemu što radite i sanjate. Ostvarite vaše snove i pomognite drugima da oni ostvare svoje, a sve drugo doći će kao nastavak toga.

Dunja Pavešić

Komentari