Pri vrhu popisa mjesta koje želim posjetiti, već mi duže vrijeme piše Vrbnik. Iako sam po raskružju s kojeg se prva cesta odvaja put Malinske, a druga put Krka prošla više desetina puta samo ove godine, jučer sam prvi put napokon krenula putem treće ceste, koja vodi do Vrbnika. Ostala sam začuđena jer već nakon nekoliko poteza gotovo ništa me nije podsjećalo na to da se nalazim na otoku Krku. Kilometri ceste okruženi visokim i gustim raslinjem, isprekidani s nekoliko manjih mjesta prepunih kamenih kuća koje izgledaju kao da je život stao. A, onda, nakon gotovo pola sata vožnje – čisti san. Spustila sam se po cesti sa čije se obje strane protežu vinogradi dokle pogled seže, a u nastavku, čarobne kombinacije maslinika i vinograda. Prošavši niz velike serpentine, ponovno sam ugledala more, iznad kojeg se uzdiže brdo satkano od stotina kamenih kućica – Vrbnik, kao da ga je slikar nacrtao. Teško mi ga je opisati pričom pa ću to učiniti ključnim riječima koje su mi prolazile glavom dok sam hodala labirintom starih, kao u vremenu zaleđenih ulica. Neobičan. Osebujan. Svojstven. Prošlost. Izvornost. Napušten. Živ. Maslina. Vinova loza. Kamen. Slika. Snen. Beskrajan mir. Blago. Dragulj otoka Krka.
Piše: Nina Pereza
Fotografije: Nina Pereza
Komentari