Voda je sloboda, beskrajna i nepredvidiva. A ja, uvijek se volim osjećati kao riba u vodi.
Jutro i kretanje u novi dan – kapi vode na dlanu i voda na tijelu, to je energija koja tjera u pobjede jer stajati na početku dana, znači stajati na početku novih pobjeda. Kada perem ruke, rukujem li se s cijelim svijetom? Kada se mlazovi pitke vode slijevaju niz moju kožu, piju li to moje stanice tijela?
I tako mislim si onako usput s bocom vode u torbi dok kročim kroz dan, koliko mi voda postaje netko ili nešto što uzimam zdravo za gotovo? I dok je prolijevam i dok se ni ne zapitam, ona teče negdje u nepovrat, a negdje teče da bi nas potopila i podsjetila. Negdje nas nadahnjuje izvorima, negdje gleda mutnim pogledom neodobravanja. I dok teče ili izvire i samo naizgled miruje, postoji poput živog stvora i upija energiju svakom svojom kapi. Zanimljiva su istraživanja Masaura Emotoa na temu kako voda upija energiju. Emoto dolazi do zaključaka da se voda ponaša poput živog bića jer reagira na riječi, glazbu, misli… Zamrznuti kristali vode, koje ja više volim zamisliti kao pahuljice snijega, neponovljivog su oblika i svaki od njih ima mjerljivu razinu energije. Tako je primijećeno da neke vode nose lošu energiju dok dobre bistre vode imaju pozitivnu energiju. Uslijed pozitivnih okolnosti poput molitve, pozitivnih misli, glazbe, voda mijenja svoju energetsku nabijenost. I tako nekako mislim si da je možda najveća pakost koju činimo vodi samo ignoriranje da nam je neophodna za funkcioniranje. Koliko još kapi do kapi koja će preliti čašu?
I već bježim u nepovrat, možda u preveliku dubinu.
Ali, želim ostati riba u svojoj vodi, a bez mora vode mogu postati tek vodozemac.
Tea Šafarić
Komentari