U svijetu u kojem živimo nije lako ostati svoj. Situacije u kojima se svakodnevno nalazimo tjeraju nas na promjene, tjeraju nas da se pomalo, ali vrlo izvjesno, odmičemo od svojeg „ja“. Radimo kako bismo opstali, kako bismo mogli živjeti zadovoljno i sretno. Često poslovi koje obavljamo nisu ispunjenje naših snova, ali rezultat je dobar – novac u džepu i sreća na licu.
Vesna Parun nikada nije htjela postati jedna od nas. Od samog je početka radila jedino i isključivo ono za što je bila izrazito talentirana, a to je pisanje. Nije se pokoravala vlasti i njezinim željama, živjela je često na margini društva, ali čistoga obraza i iskrene potrebe da piše koliko, kada i što želi. Njezin je opus zaista pozamašan i neizmjerno bitan. Smatra se najvažnijom pjesnikinjom druge polovice prošlog stoljeća. Mnogi su uz njene stihove zavoljeli poeziju te sami htjeli napisati pokoji stih. Drugi su se pak nalazili u njezinim stihovima misleći kako je ta pjesma samo za njih napisana te je citirali u svojim dnevnicima, na zidovima, stolovima i slično. Osobno sebe ne bih pribrojala ni prvoj ni drugoj skupini, ali bih voljela naglasiti kako se o ovoj vrhunskoj pjesnikinji premalo pisalo i govorilo. Vjerujem da je dijelom i ona sama tako htjela, no ipak mislim kako se manje vrijednim stvarima posvećuje više pažnje, prostora i vremena te da se djelić toga mogao i trebao uputiti njoj. Ovako će ona ostati samo jedna od mnogobrojnih autora u našim čitankama od koje će djeca pročitati jednu ili nijednu pjesmu.
Vesna Parun prva je književnica koja je živjela isključivo od svojih djela ne želeći usmjeravati ni najmanji dio svoje pažnje na nešto drugo. Cijelim je svojim bićem živjela za ono napisano i stoga je itekako vrijedna divljenja. Tko se od nas može pohvaliti da dane, mjesece i godine provodi radeći ono nešto što ga u potpunosti ispunjava? Vesna Parun svojim je djelima postala besmrtna, a to je postigla isključivo sama. Upravo zato bi nam svima trebala poslužiti kao uzor i tihi glas koji kaže da ne odustajemo od onoga što zaista volimo jer trudom i predanošću to možemo i dostići i svaki dan živjeti i raditi ono što nas zaista ispunjava!
Sanja Lakić
Za sve su kriva djetinjstva naša
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.
Vesna Parun
Komentari