Velimir Vrzić: „Nema plaže na kojoj se ljudi kupaju, a da nema izgubljenog nakita“

Riječanin Velimir Vrzić povodni je istraživač i ekolog, koji je u dvije godine očistio more od 150 tona starih ribarskih mreža. Ujedno, pronašao je nekoliko brodskih mina, brod s amforama, spasio mnoga morska stvorenja, a gotovo svakodnevno na društvenim mrežama uveseljava nas svojim dobrim djelima te pričama i slikama iz dubina.

Čime se trenutno baviš, Velimire? Što te trenutno okupira?

Ronjenje. Isključivo ronjenje, samo ronjenje i ronjenje. Jedan sam od muškaraca koji ne prati nogomet, a ni bilo kakve „muške sportove“.

Što je ronjenje za tebe? Svijet mora je jedan potpuno drugi svijet. Što on znači za tebe?

Usporedio bih to s astronautom i bestežinskim stanjem. Svi smo različiti, netko se boji dubina, netko ne. Ronjenje je za mene relaksirajuće. Ljubav prema ronjenju prenio mi je otac, koji je isto tako ronio i pronalazio nakit u moru koji bi kupači izgubili. U jednom trenutku sam pomislio: „Zar se zbilja zlato nalazi tako u moru, kao u filmovima?“

Znači li to da se više „blaga“ nalazi u morima i na plažama, nego na kopnu – kao u piratskim filmovima?

Ima ga jako puno. Smatram da nema plaže na kojoj se ljudi kupaju, a da nema izgubljenog nakita. U pronalasku mi, naravno pomaže i oprema, detektori metala i slično.

No, ako pronađeš neki nakit, staviš fotografiju nakita na društvene mreže i tražiš vlasnika. Ne bi bilo tko postupio na ovaj način…

Jedan prsten i narukvica su dosta odjeknuli. Počeo sam dobivati poruke od ljudi s cijelog Jadrana da su nešto u jednom trenutku izgubili. Nije problem pronaći prsten ako se zna točna lokacija na kojoj je izgubljen. Za pomoć su me tražili ljudi iz Dubrovnika, a problem mi predstavlja pronaći slobodno vrijeme i otići tamo.

Otac te odveo u svijet u podmorja, no kada si shvatio da želiš biti povodni istraživač?

Sa sedam godina života. Nikad nisam igrao nogomet. Uvijek me ronjenje okupiralo. Kako je ronjenje dosta opasan sport, roditelji su u početku bili dosta skeptični. Ronjenje donosi određene možebitno opasne situacije. Dakle, potreban je trening. Upisao sam tečaj ronjenja, gdje sam počeo roniti s bocama. Međutim, kada si dio sustava MUP-a nema mjesta samostalnim odlukama. Intuicija mi je govorila da mogu ići naprijed, da mogu ostvariti više u tom smjeru. S obzirom da sam pet godina bio u ratu, pokazalo se da mogu iskoristiti mogućnost prijevremene mirovine s 40 godina bez PTSP-ova. Iskoristio sam to. Način ronjenja kojim se bavim zove se doing it right style. Roni se s tehničkim plinovima, a priključio sam se američkoj federaciji gdje sam prakticirao ovaj stil. Toga nema u Rijeci. Jedina osoba koja se time bavi u Rijeci je najbolji prijatelj, koji je imao svoj centar. Dakle, priključio sam se američkoj federaciji i završio na podmornici te istraživačkom brodu.

Postoji li kod nas edukacija za podvodnog istraživača?

Ne. Podvodni istraživač jednostavno postaješ. Biti podvodni istraživač je kao biti novinar. Jednostavno moraš pronaći dobru priču. Kada spojiš policiju i svoje nagone za ronjenjem, postaneš podvodni istraživač. Kada je ružno vrijeme, idem po arhivima i proučavam bitke. Stvorim lijepu priču i krenem roniti.

U kojoj mjeri su nalazi i pronalasci slučajni kada uzmemo u obzir podvodnu arheologiju, tvoje iskustvo i slično?

Iza svakog ozbiljnijeg nalaza krije se 50-ak redovnih urona. Bitna je oprema. Imam podvodne skutere i službeni sam ambasador vojne industrije. Da skratim, uđem u more na Pećinama, a nakon četiri sata izađem iz mora u Opatiji ili u Mošćeničkoj Dragi zahvaljujući opremi. Podvodni skuter kreće se 95 m/min i u takvim uronima mogućnost pronalaska je lakša i interesantnija. Ronjenje uglavnom kreće u ronilačkom centru. Ljudi rone 50 metara lijevo, 50 metara desno te rone s mokrim odijelima. Ja ronim isključivo sa suhim odijelom, grijanim argonom. Riječ je o dugim boravcima u moru, koji traju po četiri sata. Ono zahtijeva i strogi režim prehrane.

Pronašao si brojne amfore, brodove, podvodne mine. Što nam sve more krije? Što je tebi bilo najzanimljivije što si pronašao?

Brod s amforama. U većini amfora prevozilo se vino, maslinovo ulje, žitarice i slično. Ali nikad ne znaš ako je u onoj jednoj amfori nešto drugo. Kada govorim o tom nečem drugom, mislim na zlatne monete. One danas pripadaju muzejima. S obzirom na to da sam bio dio sustava MUP-a, dobro sam upoznat s zakonskom regulativom bez obzira o kojoj se vrsti nalaza radi. U MUP-u sam završio i protueksplozivni tečaj, koji je trajao mjesecima, a tamo smo učili kako pronaći, detektirati i prepoznati razna minsko-eksplozivna sredstva i vrsta eksploziva. Stoga, jako dobro znam prepoznati minsko-eksplozivna sredstva koja su se koristila za vrijeme Drugog svjetskog rata, a nažalost zaostala u moru. U prvom redu, ovdje aludiram na brodske mine. Pronašao sam ih četiri, a petu trebam snimiti pa će uskoro izaći u javnost. Podvodni arheološki nalazi spadaju pod Ministarstvo kulture, odnosno Restauratorski zavod gdje se izuzme GPS lokacija, napravi se foto-elaborat bez diranja koji se proslijedi nadležnim institucijama. Nakon što je moj posao pronalaska završio, institucije preuzimaju. Moram naglasiti da institucije jako dobro odrade svoj posao. I to onda ide dalje, dalje, što bi rekli u Zvjezdanim stazama „where no man has gone before“.

Kolika je realna opasnost od aktivacije mina u moru i u kojoj mjeri se one još uvijek nalaze u Jadranu?

Vrlo realno. Njemačka ratna mornarica za vrijeme Drugog svjetskog rata nije imala razvijenu mornaricu. Međutim, kako bi zaštitila svoju obalu i snage, štitila ih je minama. Minopolagač „Kiebitz“, odnosno čitateljima naknadno poznat kao „Galeb“ na području Kvarnera i Kvarnerića postavio je 5.000 mina. Većina njih je uništena kontroliranom eksplozijom. No, puno njih je na lancima i kako vrijeme prolazi, one plutaju pola metra do metar ispod površine mora. Na njima su se stvorile naslage školjaka i morskih organizama i uslijed toga izgubile su neutralnu plovnost i legle na dno. Tu dolazi do problema. Prošlo je dosta godina, turizam je procvao, ljudi imaju brodove i jahte, bacaju sidro i ovdje može doći do velikih problema. Ako bacite sidro na minu koja ima 50 ili 150 kilograma, sigurno je da iz toga neće izaći torta.

Kada ronioci pronađu minu, dobro je fotografirati je kako bi ljudi koji se bave uništavanjem mina znali prepoznati o kojoj se vrsti sredstva radi, kojim upaljačima i na koji način će ih uništiti. Hoće li ukloniti detonatore koji se nalaze na takvim sredstvima ili će, ukoliko se sredstvo nalazi u naseljenom mjestu, maknuti ga i uništiti. Potonje je bio slučaj s posljednjom minom koju sam pronašao na Sablićevu na Pećinama. Ljudi su se kupali iznad ove mine 70 godina. Čak je i dječja maska pala dva metra od mine, koja je imala 150 kilograma. Da je došlo do eksplozije, cijele Pećine ostale bi bez vodovodno-kanalizacijske mreže, a da ne govorim o ljudskim žrtvama u obližnjem hotelu.

Kako onda možemo zaštititi ljude od takvih potencijalnih incidenata?

Budimo realni, nitko ne može prekontrolirati cijelo more. Postoje određeni uređaji za detekciju, a i vojska je u posljednje vrijeme nabavila sonere. Jadran je jako velik. Državne institucije dobro rade svoj posao kada dođe do otkrića. Do sada nije bilo niti jedne tragedije.

Osim toga, more krije i razne priče pa je jedna bila tako i s hobotnicama.

Hobotnica ima puno i one su jako inteligentna bića. Uronio sam u jednoj lučici i naletio na vršu. Shvatio sam da je u toj vrši zarobljena hobotnica, no nisam primijetio drugu, koja je bila vani. Kada sam se približio, vidio sam da hobotnica koja je vani, dodiruje krakovima drugu, koja je zarobljena. Jako sam se iznenadio i nisam mogao vjerovati što vidim. Kako sam se približavao, hobotnica koja je bila vani se odmaknula. Na kraju sam ih oslobodio četiri.

Kada si počeo čistiti podmorje od ribarskih mreža i nakon toga ih reciklirati? Je li ekološki aktivizam došao prirodno s ronjenjem?

Otkako se bavim ronjenjem, uvijek sam i čistio podmorje. Unatrag nekoliko godina kontaktirali su me iz jedne institucije iz Holandije, koja se bavi čišćenjem mreža po cijelom svijetu. Imaju 22 podružnice u cijelom svijetu pa je tako jedna i u Sloveniji. Prepoznali su moj rad i krenuli smo u zajedničku suradnju. Sve mreže koje se pronađu, očiste se, osuše i transportiraju šleperima u Sloveniju. Tamo se mreže recikliraju i rade se ekološki produkti iz njih. To je jedan win-win krug u kojem svi dobivaju.

U dvije godine očistio si more od 150 tona ribarskih mreža. Koliko toga još ima u našim morima?

U ove dvije godine imamo problema s pronalaskom mreža, što je dobro. Svaki put moramo ići sve dalje. Kada smo prvi puta isplovili, pronašli smo mrežu za 15 minuta. Sada u jednom smjeru plovimo po sat vremena.

Prije tjedan dana održao si predavanje na Cresu djeci osnovnoškolskog uzrasta. No, ono što je meni bilo jako zanimljivo jest to da si se djeci ispričao u ime nas odraslih što zagađujemo more.

Tako je. Obično su svi prema djeci pedagoški, represivno nastrojeni i govore im što ne smiju raditi. Dijete kao dijete, uvijek u tome pruža otpor. S obzirom na to da sam 20+ godina radio kao policijski istražitelj Pomorske policije Rijeka, smatram da sam upoznat s psihologijom. U tom trenutku pomislio sam da je u redu da djeci zaokupim pažnju istraživanjima, no ono što sam stvarno želio je da djeca shvate poruku zašto se njima obraćam i što tražim od njih. Vjerojatno im se nitko nikada nije ispričao zbog zagađivanja mora. Vidite kako stotinjak učenika diže glavicu i sluša odraslu osobu koja se njima ispričava i koja ih moli da ne zagađuju more. Tada sam shvatio da sam dobio njihovu pažnju i na psihološki način dao sam im do znanja što tražim od njih, odnosno što bi bilo lijepo da radimo svi. Djeca su ta koja će izgraditi našu budućnost. Da je meni netko u prošlosti na takav način pristupio, vjerojatno bih se podvodnom ekologijom počeo baviti puno ranije. Brojnim istraživanjima bavim se cijeli život. U zadnjih desetak godina otkako sam izašao iz sustava MUP-a, nešto intenzivnije.

Roniš više od 40 godina. Koliko se more promijenilo?

Prije je more bilo puno zagađenije, osobito ako je bliže naseljenim mjestima. Naravno, nisam jedini koji se bavi time i ekološka svijest je dobra kod velike većine ronioca. Akcija čišćenja na Jadranskom moru ima puno. Treba istaknuti da je na mladima da naše greške isprave. Bit će potrebno puno godina, ali budućnost je svjetla.

Gdje crpiš motivaciju i želju za dobrobit mora?

S time se rađaš. Situacija je jednostavna: ili si dobar ili si loš čovjek. Nema sredine. Ako radiš nešto dobro, osjećaš se bolje. Oformio sam i projekt E.E.E. (Exploration, Education, Ecology) kako bi svojim pratiteljima ukazao na kvalitetniji način života. Istraživanje je ono što me vodi cijeli život. Ekologija je druga jer, kad već istražujem, zašto ne bih i izvadio otpad iz mora? Nitko od nas se ne želi kupati u zagađenom moru. A ono što me najviše veseli je edukacija mladih. Svakog mjeseca ću posjetiti jednu školu i održati im predavanje, kao na Cresu. Sljedeća je Opatija. Cilj je zainteresirati ih i približiti im ono čime se bavim kroz kompilaciju interesantnih videozapisa. A onda im se ispričati i sasvim neočekivano prijeći na pitanja ekologije, a da ni ne shvate.

Podvrgnuo si se i jednom operacijskom zahvatu kako bi mogao roniti. O čemu je riječ?

Ronim duboko i s tehničkim plinovima. Dakle, mješavinom kisika, dušika i helija. Molekule helija su lakše od zraka i mi, ronioci moramo se prilagoditi okolnom tlaku. Kako bi se tome prilagodili moramo napraviti manevar koji se zove valsalva i izjednačiti tlak u ušima. Meni se miješala lijeva i desna krv, odnosno mimo filtracije pluća, plinovi su odlazili u krvotok. Kako bi se izbjegla mogućnost moždanog udara na dubinama, bio sam u Institutu za hiperbaričnu medicinu u Italiji, gdje su mi savjetovali da bi bilo pametno napraviti zahvat. Jedini kardiokirurg koji je to radio na ovim područjima bio je dječji kirurg u bolnici na Kantridi dr. Neven Čače. Kontaktirao sam ga i on je napravio zahvat na srcu te mi ugradio ASD occluder. Moje srce je bilo zdravo i dalje je zdravo, no odlučio sam se na taj potez kako bi minimalizirao rizik.

Roniš i danju i noću. Što ti je draže?

Nema lošeg urona. Uživam i u dnevnim i u noćnim zaronima. Što se eventualno može dogoditi? Danas je predivan sunčan dan i sprema se nevera ili je bila nevera. Odete roniti na određenu lokaciju i napravite par stotina kilometara, a mora je mutno. Vani je prekrasan dan, idila, a ispod površine mora ne vidite ništa.

Kako izgleda jedan tvoj uobičajeni dan?

Jučer je bio jedan uobičajeni dan. Održao sam predavanje učenicima na otoku Cresu, otišao sam u Pulu na sastanak, a iz Pule sam otišao u Austriju. Tamo sam bio na jezerima gdje su se njemačke snage SS trupe za vrijeme Drugog svjetskog rata povlačile. S kolegama iz Austrije na toj sam lokaciji obavio uron. Noćas sam se vratio natrag i evo me sada na riječkoj placi. Popodne ću provesti s ljepšom polovicom, a navečer ću montirati video. Oko 1 sat u noći nosim opremu u auto, u 9 ujutro ronim s kolegom i to je ono što u ovom trenutku znam.

Čime se baviš kada ne roniš i ne provodiš vrijeme u arhivima?

Volim cvijeće. Imam cijeli balkon u cvijeću. A volim i kuhati, veliki sam gurman. Nažalost nemam puno vremena za kuhanje, ali volim specijalitete s morskim plodovima. Pojedem i dobar biftek.

Koji ti se prizor najviše urezao u pamćenje kada govorimo o ronjenju?

Delfini. Jednom prilikom ronili smo ispred Rijeke, a onda sam shvatio da imam sjenu iznad sebe. Znao sam da je vani bio sunčan dan bez oblaka i ta me sjena iznenadila. Dignuo sam glavu i shvatio sam da delfini uživaju u mjehurićima. Kada bih izdahnuo, mjehurići bi bili ispod njih. Bili su u prirodnom jacuzziju. Delfini nam se nisu približavali, ali su uživali u našim mjehurićima.

Svaki uron je interesantan. Osobito noćni uroni gdje je prisutna velika umjetna video rasvjeta, koja privlači morski svijet. Primjerice, lignje poznajemo uglavnom iz kuhinje, no one me znaju pratiti kada ronim. Umjesto da ja nju pratim, ona prati mene.

Tekst: Lidija Balog