Savjeti iz pozitivne psihologije u odgoju i obrazovanju

412

Rijeka je ovaj tjedan u znaku psihologije. U Gradskoj vijećnici danas se govorilo o važnosti pozitivne psihologije u svakodnevnom životu, s naglaskom na odgoju i obrazovanju. Na pitanje da li vole školu, većina hrvatskih učenika odgovara negativno. Tek 22% petnaestogodišnjaka u Hrvatskoj voli školu. Poražavajući rezultati dovoljan su motiv za preispitivanje metoda u sustavu obrazovanja. Psihologinja Dubravka Miljković pojasnila je zašto su negativne emocije jače od onih pozitivnih i zašto će našu pažnju uvijek prije privući negativna vijest iz Crne kronike, nego li lijepa sretna priča.

Negativne emocije su potrebne, one imaju evolucijski zadanu funkciju u preživljavanju. Ljutnja, strah ili tuga nam jako sužuju prostor djelovanja te su u takvim raspoloženjima reakcije primarno obrambene. S druge strane, pozitivne emocije proširuju naš repertoar mišljenja i ponašanja te poništavaju štetne učinke negativnih emocija. Problem je u omjeru.  Nakon jedne negativne kritike koju roditelj uputi djetetu, trebaju uslijediti 3 pohvale, kako bi pozitivne emocije pobijedile.

Zanimljivi su i podaci kako sretniji ljudi koji zrače optimizmom imaju bolji radni učinak. U Australiji je provedeno istraživanje na tu temu, te se došlo do zaključaka kako sretni ljudi dobivaju bolja radna mjesta i poslove, za koje su onda posljedično i bolje plaćeni. Evo i nekoliko savjeta za povećanje učestalosti pozitivnih emocija: redovito vježbanje, redovito spavanje, stvaranje i održavanje čvrstih prijateljstva i rad na onom što nas vodi ka ispunjenju za nas važnih ciljeva.

Kako je pozitivna psihologija primjenjiva na učenike u školskim klupama? Učitelj primarno mora biti model ponašanja, stoga bi trebao zračiti pozitivnom energijom, koja je na žalost manje zarazna od one negativne. Djeca oponašaju odrasle i funkcioniraju po principu radim ono što vidim, stoga je važno prenijeti na njih što više dobrih vibracija. Tada je naravno i motivacija za rad veća.

Naše pamćenje sastoji se od osobnog, iskustvenog znanja i semantičkog školskog znanja. Zanimljivo je primijetiti kako smo do znanja i vještina iz prve kategorije došli s lakoćom, gotovo neprimjetno, dok su nam ova potonja zadala veće muke. Upravo na ovoj spoznaji leži teorija kako u edukaciji djece treba maksimalno povezivati nastavu s osobnim iskustvima kako bi se djeca u nju spremnije uključila. Također, važno je imati na umu kako nisu sva djeca ista, što je pogreška mnogih nastavnika. Zagovara se individualistički pristup koji njeguje specifične karakteristike, talente i sposobnosti svakog pojedinačnog dijeteta.

Maša Delić

Komentari