Rijeka ljudi u 3.MAJU

336

Organizirana šetnja 3.MAJEM, koji se ovih dana u žiži javnosti našao zbog slučaja Končar i nesporazuma u procesu privatizacije, jučer je u riječko brodogradilište unijela dašak pozitivne energije. Oko 200-tinjak ljudi rasporedilo se u čak 7 grupa, a edukativno zabavno razgledavanje ostalo je uhvaćeno u mnogim fotoaparatima i kamerama građana. Interes za brodogradnjom postoji i kod djece, tako da su osim pomorske škole Bakar, 3.MAJEM šetali i mnogi osnovnoškolci pa i vrtićari u pratnji roditelja.

Razloga za druženje u 3.MAJU bilo je mnogo. U vrijeme kad brodogradilište proživljava najteže trenutke, a tisuću i pol ljudi strahuje za svoj posao i egzistenciju, važno je podsjetiti ljude, Riječane i Riječanke i još jednom ukazati na važnost i tradiciju 3.MAJA. Nacionalni, ali prvenstveno lokalni ponos grada, danas je brodogradnja jedna od rijetkih industrija u gradu, a njegov konačni krah poput domino efekta povrijedio bi cijelu Rijeke.

Šetnja kroz povijest brodogradilišta prolazila je kroz dane ponosa i slave od kraja 19.stoljeća na ovamo, ali i teške trenutke. Primjerice, 20-ih godina prošlog stoljeća, kad je Rijeka bila pod Italijom, broj zaposlenih je u brodogradilištu pao s dvije tisuća na otp. 500 ljudi. Nakon kapitulacije Italije, 1943.godine, u 3.MAJ dolaze Nijemci. Oni su u odlasku opustošili brodogradilište i minirali ga. Oslobođenje Rijeke, 3. maja 1945. 3.MAJ je dočekao gotovo na koljenima. Slijedi polagani uspon uzdignut na krilima volonterskog rada-počinju se graditi dužobalni brodovi, brodovi za trgovačku flotu i za jugoslavensku mornaricu. Važno je istaknuti kako je upravo ovo brodogradilište 1956. godine bilo prvo koje je u bivšoj Jugoslaviji radilo za izvoz. Za švicarskog naručitelja isporučen je brod za opći teret „Silvretta“. Do 90-ih godina, 3.MAJ posluje i izvozi u čak 25 zemalja svijeta. Nakon 2008. započinje loše razdoblje brodogradilišta, koje je danas u nezavidnom položaju.

Ovo je izuzetno značajno, prvo jer ljudi nemaju osjećaj što je industrijska baština, drugo, sve ove priče oko zatvaranja, restrukturiranja brodogradnje su dosta složene i dosta traumatične. Ovdje kad se dođe se vidi koliko zapravo ljudi radi, i koliko zapravo ljudi od toga živi. Pričati o otkazima za tisuću, tisuću i pol ljudi je potpuno neodgovorno. Ja sam odrastao na Kantridi i dosta sam vezan za brodogradilište i znam što to znači. Kad su ljudi izlazili iz brodogradilišta, to su pune ulice bile, a kad bi dobili plaću bile su ih pune gostijone, bez ovoga Rijeke neće biti, poručio je Goran Moravček, osnivač internetske enciklopedije o gradu Rijeci, Enciklopedije Fluminensia.

Jasminka Miškulin, jedna od jučerašnjih vodiča, poručila je kako se danas brodovi grade poput lego kockica, u sekcijama. Usporedila je riječko sa tipičnim korejskim brodogradilištima. 3. MAJ naime posluje prema narudžbi, ima svoj projektni ured, dok se u Koreji radi serijski. Državni poticaji za brodogradnju su tamo puno veći, a čak 90 % materijala koji se ugradi u korejski brod je iz Koreje. Kod nas jedva trećina materijala ima hrvatski predznak, dok se primjerice čelik uvozi iz Makedonije, Slovenije i Rumunjske. Zanimljivo, u jedan brod se ugradi oko 10 tisuća tona željeza, a ukupni dužina svih kablova u kilometraži se izjednačuje s dionicom Rijeka-Trst.

Vrhunac jučerašnje šetnje bilo je porinuće trenutno najvećeg asfaltnog tankera na svijetu,  izgrađenog za švedskog naručitelja, tvrtku Wisby. “Crnački” dio posla je gotov, sad slijedi “kozmetika”-kaže Miškulin. Još bezimeni brod, dobio je svoje krštenje, jer je veza čovjeka i broda oduvijek personalizirana. Brodovima se dodjeljuju imena, imaju svoje kumove te se po uzoru na nekadašnje krvne žrtve bogovima, krste vinom ili u novije vrijeme šampanjcem.. Porinuću je, uz vodstvo 3.MAJA, prisustvovao i riječki politički vrh kao i delegacija Šveđana, predvođena Peterom Rubensteinom. Čast biti kuma ovoj morskoj grdosiji, dobila je dugogodišnja trećemajka i diplomirana inženjerka brodogradnje, Milena Kalajžić.

Maša Delić

Komentari