Milijarde čestica veličine nanometara mogu se osloboditi iz plastičnih posuda u hranu kada se podgrijava hrana u mikrovalnoj pećnici, otkriva nova studija.
Tim sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln u SAD-u proveo je eksperimente koristeći posude za hranu za bebe napravljene od polipropilena i polietilena, koje su regulatori američke Uprave za hranu i lijekove (FDA) odobrili kao sigurne za upotrebu.
Nakon tri minute zagrijavanja u mikrovalnoj pećnici od 1000 W, različite tekućine koje su stavljene u spremnike analizirane su na mikroplastiku (barem 1/1000 dio milimetra u promjeru) i nanoplastiku (čak i manju).
Broj čestica je varirao, ali istraživači su procijenili da se 4,22 milijuna mikroplastičnih i 2,11 milijardi nanoplastičnih čestica iz samo jednog kvadratnog centimetra plastike može osloboditi tijekom te tri minute mikrovalnog zagrijavanja.
“Kada jedemo određenu hranu, općenito smo informirani ili imamo predodžbu o njenom kalorijskom sadržaju, razinama šećera i drugim hranjivim tvarima”, kaže građevinski inženjer i inženjer zaštite okoliša Kazi Albab Hussain sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln.
“Vjerujem da je jednako važno da smo svjesni broja plastičnih čestica prisutnih u našoj hrani.”
Mikrovalna voda ili mliječni proizvodi unutar proizvoda od polipropilena ili polietilena vjerojatno će isporučiti najviše relativne koncentracije plastike, otkrili su istraživači. Čestice su također otpuštene kada su se hrana i piće hladili i čuvali na sobnoj temperaturi, ali u znatno manjem broju.
Ono što trenutno nije jasno jest što nam rade te mikroskopske čestice plastike. Studije su pokazale da potencijalno mogu biti štetne za crijeva i ključne biološke procese, ali to je područje u koje znanstvenici nisu sigurni.
Vjerojatno je sigurno reći da što manje plastike unosimo to bolje. Embrionalne stanice bubrega uzgojene od strane istraživača i izložene plastičnim česticama na razinama koncentracija koje su otpuštene iz spremnika tijekom nekoliko dana otkrile su potencijal za zabrinutost.
Tim je otkrio da je 77 posto bubrežnih stanica koje su bile izložene najvišim razinama plastike uništeno. Iako to ne znači da bi naši vlastiti bubrezi nužno bili izravno izloženi takvim koncentracijama, to nam daje neku ideju o potencijalnoj toksičnosti ove mikroplastike i nanoplastike – posebno u tijelima u razvoju.
Iako će biti potrebna detaljnija istraživanja i testiranja kako bi se utvrdilo koliko te plastične čestice mogu biti štetne nakon što dospiju u tijelo, jasno je da je to problem koji treba istražiti. Naše oslanjanje na plastiku moglo bi uzrokovati značajnu štetu u smislu onoga što unosimo u svoje tijelo.
“Moramo pronaći polimere koji otpuštaju manje čestica”, kaže Hussain.
“Nadam se da će doći dan kada će ovi proizvodi imati etikete koje glase ‘bez mikroplastike’ ili ‘bez nanoplastike’.”
Izvor: Science Alert
Komentari