„Snijeg svud pada, zvona zvone, srca mlada vesele se…“ Jeeeeiiii…i u Rijeci je pao snijeg. I znate, iako mi nije bilo baš najdraže što sam se morala odreći zimskih radosti i ići napisati ovaj članak, dobro mi je došlo da se malo ugrijem. Gledam kroz prozor u prekrasnu sliku, naš grad obavijen bijelim plaštom… u daljini se nazire more, djeca se igraju, sanjkaju, čak se i stariji grudaju… heh, a mali je psić upravo potpuno upao u snijeg ali ga ni to ne spriječava da uživa u snježnom zadovoljstvu… smješno:) Opa… zvoni mi mobitel, a da – počeli su autobusi normalno voziti, nema smisla odgoditi ritual popodnevne cuge – s druge strane čujem još napola pospan prijateljičin glas: „Ispred Radio RI za sat vremena, idemo na B-52“ i poklopi. Hm…nekako mi nije djelovala potpuno budno, ali ja ko’ ja jurcam pod tuš, na brzinu se spremam… kapa, šal, rukavice… i krećem. Sve dok nisam krenula nije me brinula pomisao da postoji mogućnost da ona ponovno zaspi pa se po gradu prošećem sama. A zaista želim podijeliti ovo oduševljenje s nekim… u meni se ponovno probudilo ono malo dijete koje je uvijek lovilo prvu pahulju snijega te uporno u snijegu radilo anđelića ali sam u isto vrijeme bilo toliko nespretna, da čim bi se digla anđelića više nebi bilo. I stignem u grad, cupkam s lijeve na desnu… promatram nasmijana lica prolaznika… gledam na sat – hm, kasni… zar je zaista zaspala? Iz daljine nazirem poznatu bijelu kapicu, razvlačim osmijeh, pripremam grudu i razmišljam si kako će nakon ovoga nasrnuti na mene kao sumo borac… sutra smo sigurno u dnevnom tisku sa naslovom ‘Nasred Korza borba u snijegu’… ali prevarila sam se, vratila mi je istom mjerom, dobro smo se nasmijale i zaputile na dogovorenu cugu. Umjesto vatre u kaminu kod nas je plamen bio u čašici. I samo jedan B-52 bio je dovoljan da nas ugrije te pripremi za novu rundu grudanja. S obzirom da mi je taj shooter tako dobro sjeo i bio tako fin, potrudila sam se prikupiti informacije što je to što ga čini tako posebnim.
Kao prvo upozorili su me da je svaki shooter kratko piće koje se radi pretežno od alkohola, pije se naiskap, a ima jednu zanimljivu svrhu… pa šapnu ispod glasa – da što prije opije osobu. Oh, odmah mi je kroz glavu prošlo da i s njima treba stati kad je najbolje – to je korisna informacija, ali i dalje šutim i pozorno slušam, pa kažu ovako… B-52 radi se od dvije vrste likera, triple seca te se na kraju doda malo Stroha kako bi se mogao zapaliti. Likeri su zaslađena alkoholna pića čiji se okus i miris postiže dodavanjem bilja, začina, voća, cvjetova… njihova baza je alkohol, šećer te dodaci koji im daju aromu i boju. Najvažnije vrste likera su likeri od bilja, začina te bitteri, likeri od voća, kremasti, emulzije te whisky likeri. Dio B-52 su Kahlua (emulzija) liker od kave sa biljem i vanilijom, originalnim porijeklom iz Meksika ali se za neke europske zemlje proizvodi i u Engleskoj te Bailey’s (whisky liker) čokoladni liker porijeklom iz Irske. Stroh se svojim jedinstvenim mirisom i okusom razlikuje od konvencionalnog ruma te je iz tog razloga uspio ostati na vrhu. U sebi sadrži 80% alkohola, porijeklom je iz Austrije, a nazivaju ga još i „Duh Austrije“, a receptura za ovaj vatreni shooter je sljedeća:
B-52
1cl Kahlua
1cl Bailey’s
0,5cl triple sec
0,5cl Stroh 80%
Hm… fasciniralo nas je kako se točno vidi granica između svakog sastojka… na samom kraju shooter su nam zapalili, stavile smo slamčice u čašicu i popile na ‘ex’…. mmmmmm…
I da… mi smo bile u velikoj prednosti jer smo došle na gotovo, moj savjet je da Vi napravite to isto, a ako Vam se stvarno, stvarno neda, držite se recepture iznad i čuvajte obrve… s vatrom se nikad ne zna, nije se za igrati.
Za Udrugu konobara i barmena Hrvatske – Ivana Fatur
Komentari