Moram priznati nikad nisam bila pobornik nekakvog eksperimentiranja i sličnog posebno ako se radi o hrani… uvijek se držim provjerenog i eventualno preporuke nekog dobrog dobrog prijatelja za kojeg znam da ima sličan ukus kao i ja, ali ovog sam puta popustila pod pritiskom. Zvoni telefon, javim se… čujem frendicu na drugoj strani kako uzbuđenim glasom u jednom dahu mrmlja „Spremi se, idemo na klopu…“
Jooooooj…pokušavam joj objasniti kako sam se taman izula i izlegla na kauč, i kako ne idem nigdje jer mi se ne da. Usput nadodajem kako je korizma i na dijeti sam jer znam da to „neda mi se“ kod nje ne prolazi, ali ne odustaje… I evo je opet….“Ajde, krenula sam… evo me za 20 minuta, vodim te na jedno ludo mjesto.“ I ništa… šta da radim, ako se ne spremim i tako će banut na vrata i napravit mi kaos po kući pa mi je bolje da se spremim i odem s njom vidjeti to ekstra ludo mjesto iako mi je već lagano i dosta njezinih aseva iz rukava. No dobro, nabacim na sebe prvo što mi je palo pod ruku i čujem poznati zvuk trube. Spuštam se, sjedam u auto i zbunjeno pratim cestu nebi li skužila koje je to hit mjesto koje moramo posjetiti. Nakon nekoliko desetaka minuta stižemo na odredište, a ispred ulaza se njišu kineske kugle (ili kako god se to već zove). Počinjem šarafiti nosom i grintati gdje me to dovela… barem ona zna da nisam sklona eksperimentima posebno što se klope tiče i svejedno ulazim.
Iznenađena ugodnim ambijentom prestajem zanovijetati, sjednem i pogledom analiziram prostor… divno. Ok, oprostila sam joj ovu ludost i pomirila se s činjenicom da moram probati neki ludi specijalitet kad sam već ovdje. No prije nego je klopa uopće bila u planu stolu je prišao simpatičan konobar i upitao što ćemo popiti… eh, tu je nastao problem… zamuckujemo obje… „Hhmmm, ja ćuuu… ovaaaaj… dajte mi… a.. joj, što da pijem?“ Na svu sreću, prekinuo nas je na vrijeme (hvala mu na tome) i predložio da popijemo nešto tradicionalno kinesko – rižino vino, zvuči zanimljivo… pogledamo se i istovremeno klimnemo glavom. S ovime sigurno ne možemo pogriješiti… Nastavimo blebetati i skoro u sekundi naš sake je na stolu. Začudilo nas je ako je vino zašto je servirano u malim čašicama, i zašto je tako prozirno… Okus je…teško za objasniti…fin, ali pomalo čudan. I nakon što smo si međusobno pokušale dati odgovor na ova pitanja odlučile smo ipak pitati nekoga tko o tome malo više zna.
Pa su nam rekli ovako – Sake je japanska riječ koja znači “alkoholno piće”,a točan Japanski naziv za sake je Nihonshu. Sake je “rižino vino”, međutim to i nije sasvim točno jer je proizvodnja alkoholnih pića višestrukom fermentacijom više karakteristika piva nego vina. Sake sadrži do 15% alkohola, a njegova povijest nije dovoljno kvalitetno arhivirana, te postoji više teorija o njegovom nastanku. Po jednoj teoriji varenje riže je započelo u Kini duž rijeke Jangce oko 4800 p.n.e. te je s vremenom metoda preuzeta od strane Japanaca. Po drugoj teoriji sake se počeo proizvoditi u Japanu u 3. stoljeću nove ere s dolaskom vlažne metode kultivacije riže. Razlog tome je što vlažni uvjeti pogoduju razvoju plijesni te samim time i fermentaciji. Bez obzira na način postanka prvi sake se nazivao kuchikami no sake (sake koji se žvaće u ustima), te su ga pravili ljudi koji su žvakali rižu, kestene, proso i žireve te su smjesu pljuvali u posude. Enzimi iz sline su omogućili stvaranje šećera. Tada se ta slatkasta smjesa pomiješana sa svježe kuhanim žitom pustila da prirodno fermentira. Prvi oblici sake-a su bili siromašni alkoholom te su se konzumirali poput zobene kaše. Stoljećima kasnije, sa otkrićem Aspergillusa (koji-kin), žvakanje je postalo suvišno. Koji-kin je plijesan koja omogućava stvaranje šećera u riži. Riža obogaćena tom plijesni se zove kome-koji. Tada se dodaje kvasac (shubo) kako bi se šećer pretvorio u etanol. Tako se drastično može povećati udio alkohola u piću (18% – 25%). Poslije 2. Svjetskog rata, kvaliteta sake-a se povećala. Međutim na tržištu su se pojavili vino, pivo i druga alkoholna pića. 1960.g. potrošnja piva je po prvi puta nadmašila potrošnju sake-a te mu je konzumacija nastavila padati, ali mu je zato kvaliteta nastavila i dalje rasti. Danas je kvaliteta sake-a veća nego ikad, i sake je postao svjetski poznato piće.
Za udrugu konobara i barmena – Ivana Fatur
Komentari