Dvije susjedne zemlje, dva različita svijeta, jedni ponosni Europljani, a drugi jednostavno ponosni. Iako su im glavni gradovi Tbilisi i Yerevan udaljeni svega 170 kilometara zračne linije, nevjerojatna je razlika između dviju susjednih zemalja. Različita kultura, arhitektura, vjera, jezik, pismo, hrana, lifestyle, čak i priroda. Gruzijci izgledaju više europski, jugo-istočno-europski, Armenci više poput susjeda im, Iranaca.
Put prema Gruziji uključio je i višesatno stajanje u Ateni, sasvim dovoljno za posjetiti centar grada, neke od znamenitosti te isprobati lokalnu hranu. Sintagma, Akropola, Panatenaik stadion te impozantno Dionizovo kazalište zbilja su vrijedni vremena, aviona, vlaka, divljenja i slikanja. Bez obzira na nesnosnu vrućinu, a tek je kraj 6. mjeseca, isplatila se šetnja od Sintagme do vrha Akropole. Isplatilo se stati i probati različite specijalitete tokom dana. Zbilja je Atena, ništa manje od očekivanog. Međutim, osim jednog popodneva, ne bih se tamo više niti zadržavao, ovo je bilo taman. Check! Ipak Gruzija čeka.
Tbilisi, volani na lijevoj strani vozila, volani desno, automobili, kamioni i kombiji koji jure sredinom ceste, zelenilo, zapušteni neočuvani dijelovi grada, super ukomponirane moderne zgrade, prekrasan stari grad – to su bili prvi utisci Tbilisia. Uopće činjenica da se nalazimo u Gruziji bila je dovoljna za blago euforično raspoloženje.
Imali smo nekakvu predodžbu o gruzijskoj kuhinji, u smislu “super je”. Prvi doticaji bili su solidni, a onda smo naletjeli na pravi “dijamant” – Cafe Stamba-Stamba Hotel. Stamba je bila nekadašnja sovjetska tiskara pretvorena u super moderno mjesto za uživanje koje sadrži: kavanu, restaurant, koktel lounge bar, hotelski dio Rooms Hotel. U sklopu hotela je muzej fotografije i multimedije, amfiteatar, knjižnica koja je ujedno i lobi hotela, predvorje hotela i lobija je nekada služilo kao dio za sušenje tiska. Grede su i dalje tamo, prepuštene tropskom bilju i vrtu koji ih ukrašava. Da ne bude samo to, ima i vertikalni vrt te farmu začina. Neizbježno mjesto, mora se vidjeti i okusiti.
Gdje god da dođete pa tako i u Cafe Stambi, kačapuri je prva preporuka. Gruzijski kruh punjen sirom – ljubitelji sira će razumjeti. Sir koji se najčešće koristi i ne samo za kačapuri, jest Sulguni. Cijena izrade kačapuria uzima se kao mjera inflacije u gradovima Gruzije “kačapuri indeks”. 27. veljače svake godine obilježava se Nacionalni dan kačapurija. Ukratko gruzijska hrana i vino je nešto u čemu morate i možete uživati u više nego razumnim cijenama, s domaćinima koji se sporazumijevaju na engleskom te naravno, ruskom jeziku.
Kao što sam spomenuo, između Tbilisia i Yerevana je 170 kilometara zračne linije, međutim vlakom taj put traje 10 sati i 30 minuta, mi smo naravno odabrali vlak. Prekrasan ambijent i dovoljno dobar komoditet u starom sovjetskom vlaku, uveličali su to putovanje. U tome su uvelike pomogli i kebabi te odlično gruzijsko vino (teško je odabrati loše) za prevaljivanje tog vremenski dugog puta. Budući da vlak vozi u noćnom terminu, buđenje i zora prošli su putujući i promatrajući očaravajuću planinu Ararat, najviši vrh Turske visok 5.137 metara. Najveća tajna i misterija Ararata jest Noina arka. Povijesno važna planina, nekadašnja granica između Perzije i Otomanskog Carstva, danas dio trokuta na kojem graniče Iran, Turska i Armenija. Dovoljno vruće područje da taj stari vulkan može odmarati i dalje.
Dobra hrana, miroljubivi ljudi, predivan centar grada (samo centar), najbolji taksista na svijetu, koji eto priča samo ruski koji mi ne razumijemo, ali ipak smo se povezali. Boterove skulpture izložene u centru grada, točnije u parku, odličan konjak imena naravno Ararat. Puno toga se u Armeniji tako zove (da, Ararat spada pod Tursku) te najstarija katedrala na svijetu. Ukratko najzanimljivije i nešto zbog čega se ipak isplati doći vidjeti ovu malu, mirnu i pristupačnu zemlju. Zemlju koja se i dalje ponosito drži uz sve povijesne nedaće koje je doživjela. Definitivno ne preporučam da poput mog prijatelja, u centru Yerevana ili bilo gdje drugdje u Armeniji, naručite tursku kavu! Ako baš želite “tursku kavu”, možete ju naći pod imenom armenska kava.
Nismo zaobišli, niti sam iz nepoštovanja tek na kraju sažetka naveo memorijalni centar Armenskog Genocida. Ostavio sam ga na kraju baš iz poštovanja. Tužno mjesto, tužan dio njihove povijesti, zbog kojeg se niti dan danas nisu smirile tenzije između Turske i Armenije. Potresno i nezaobilazno.
Kavkaz. Iskreno najrađe bih napisao samo to ime i pustio prazan tekst. Teško je napisati nešto dostatno i opisati riječima te prekrasne ultra zelene planinske masive. Iskoristit ću uvodne rečenice s Wikipedije, “sjecište Europe i Azije, proteže se između Crnog i Kaspijskog mora”. Nigdje nisam vidio toliko slobodnih životinja, nikada nisam vidio toliko lijepe i kul pse, ovce, krave, konji i psi su posvuda.
Opet smo odlično jeli, osvojili jedan vrh od 2.500 metara ne baš adekvatno odjeveni, i uživali u ugodnoj temperaturi koja je bila između 15-17 stupnjeva tokom dana, za usporedbu u Tbilisiu je bilo između 32-35 stupnjeva. Sela i način života kao da su smrznuti u vremenu, opet imate sve što vam može trebati gdje god dođete. Lako se povezati s tim planinama, lako se osjetiti doma, još lakše je poželjeti ostati čim duže. Mi smo se smjestili u Stepantsmindi, nekadašnji Kazbegi. Smještena je uz samu granicu sa Rusijom i u podnožju ponosite planine Kazbegi, čiji vrh je na 5.054 metara, te na samo 45 kilometara od Vladikavkaza. Odlično mjesto kao krajnja točka našeg putovanja po regiji, isto tako odlično mjesto kao bazna točka nekog budućeg putovanja. Zbilja se nadam da ću imati još koju priliku u životu da se prošećem ovim planinama, te da istražim i drugu stranu Kavkaza. S obzirom da se na i oko Kavkaza nalaze 4 države i 10-ak republika, postoji dovoljno razloga za istraživanje.
Piše: Mladen Kvaternik Simunić
Fotografije: Mladen Kvaternik Simunić
Komentari