Kažu da je pas čovjekov najbolji prijatelj, ali nova studija je otkrila da bi očnjaci naših ljubimaca mogli biti osjetljiviji na visoke glasove žena.
Analiza skeniranja mozga koju su proveli istraživači s Instituta za kognitivnu neuroznanost i psihologiju i Sveučilišta Eötvös Loránd u Hungryju pokazuje da psi doista slušaju kada im pričamo. Štoviše, oni to čine na način koji je neobično sličan ljudskim bebama, s preferiranjem određenih tonova.
Dojenčad je vrlo osjetljiva na ‘dječji govor’ – taj visoki, pjevušni način govora koji ima tendenciju pretjeranog izražavanja samoglasnika – a studije pokazuju da ovaj pretjerani govor zapravo može pomoći u oblikovanju djetetova mozga u razvoju na bolje.
Međutim, za razliku od bebe, psi nisu izloženi ljudskim ženskim glasovima u maternici.
Pa zašto su studije pokazale da su psi također osjetljivi na dječji govor i visok govor?
Istraživački tim krenuo je u istraživanje. Istrenirali su 19 obiteljskih pasa (Canis familiaris) koji se sastoje od osam različitih pasmina, starih između 2 i 10 godina, da se popnu na fMRI uređaj i leže mirno dovoljno dugo da im stroj skenira mozak.
Dok je svaki pas bio unutar stroja, slušali su kako znanstvenici puštaju tri različite vrste unaprijed snimljenog ljudskog govora: govor usmjeren na pse, govor usmjeren na ljudsku dojenčad i govor usmjeren na drugu odraslu osobu.
Ponekad je govornik na snimci bio odrasli muškarac, a ponekad odrasla žena.
U konačnici, psi su pokazali veću aktivnost u slušnom korteksu kada su čuli pretjerane glasove koje često koristimo za kućne ljubimce ili dojenčad. A to je bilo osobito istinito kada je govornica bila žena.
Neuroetologinja Anna Gábor sa Sveučilišta Eötvös Loránd smatra da to “može biti posljedica činjenice da žene češće razgovaraju s psima s pretjeranom prozodijom nego muškarci”, misleći na elemente govora poput tona, naglaska, ritma i emocija.
U snimkama mozga, ljudski su glasovi obrađeni u sekundarnom dijelu psećeg slušnog korteksa, poznatom kao temporalni pol, kao i u području između temporalnog režnja i frontalnog i parijetalnog režnja koje se naziva Sylvian gyrus.
U prošlim studijama, neuroznanstvenici su primijetili da se sličan dio mozga ‘zasvijetli’ kod dojenčadi kada su slušali bebin govor.
Što se tiče toga kako su naši psi ljubimci mogli razviti ovu osobinu sličnu ljudskoj, znanstvenici imaju dvije glavne hipoteze.
Ili postoji drevna i univerzalna osjetljivost među sisavcima na zvukove više visine i veće varijabilnosti u frekvenciji, ili je to bila značajka koju su ljudi odabrali kada su pripitomljavali vukove.
Moguće je, objašnjavaju Gábor i njezini kolege, da su prije pripitomljeni psi s većom osjetljivošću na govor jer su tako “imali veću vjerojatnost da će ostati blizu ljudi i obratiti pažnju na njihove glasovne znakove”.
Neki eksperimentalni dokazi pokazuju da vukovi bolje reagiraju na govor nižim tonom, dok psi bolje reagiraju na govor višim tonom.
Gáborov tim uspio je uključiti samo 19 pasa u svoju studiju, a nisu kontrolirali spol vlasnika ljubimca koji bi mogao utjecati na to na koje su vrste govora psi najosjetljiviji.
Potrebna su daljnja istraživanja, ali autori kažu da sličnosti koje su pronašli između načina na koji psi i ljudska beba reagiraju na glasove odraslih vrijedi dodatno istražiti.
Izvor: Science Alert
Komentari