Proljeće,dobar dan…

300
proljeće

PROLJEĆE NA BRZAKA

Nakon duge zimuštine, stigao je savršeni petak, okupan prvim
proljetnim zrakama sunca. Ne moram vam ni reći kako je bilo teško otići na posao, u sivu i zagrijanu zgradurinu. Doduše, moram priznati kako je pola zaposlenika iz zgrade taj petak provelo ispred nje, višestruko koristeći pauzu kako bi upili malo sunčevih zraka. Nakon dva mjeseca sivila, ne možete nam zamjeriti. Izlaskom sunca cijeli grad i svi u njemu
opasno su živnuli. Subota u prenapučenom centru, kava na terasi prvi put u ovoj godini, vrzmanje, poznanici, pozdravi,
poljupci… Eto, na tren smo svi zaboravili u kakvim teškim vremenima živimo, zatvorili smo novine, i uživali. Kratko je trajalo. Zima se vratila i prije nego li je otišla. Dok vam ovo pišem, opet pada snijeg i očekuje se da će ga napadati
40 cm, pritom ne valja zaboraviti na hladan sjeverac koji nam šamara obraze. I opet smo se zavukli u svoje mišje rupe, čekajući proljeće.

KULTURNO SE ZABAVLJAMO

Ali, u Zagrebu se događa nešto sasvim nevjerojatno. Iako je kriza – to se osjeća u svakom, baš svakom djeliću grada, jer dućani zjape sablasno prazni – i iako pokušavaju nemoralnim popustima privući
kupce, ne uspijevaju. Istovremeno, u Zagrebu se kulturna scena diže iz pepela. Nikada koncerti, kina, izložbe nisu bili bolje posjećeni. Iako se u kulturu ulaže tek kada su namirene osnovne potrebe pa se višak ulaže u duhovnu nadogradnju, Zagrepčani kao da su odlučili štedjeti na svemu, ali na vlastitome duhu ne, što je, zapravo, izvrsno. Nije li kriza najbolje vrijeme za preispitivanje vlastitog života i smisla? I dok listajući dnevne novine i surfajući najvećim hrvatskim portalima možete svjedočiti o najčitanijim tekstovima, a oni se redovno odnose na nekakve bizarne vijesti ili još bizarnije starlete i njihove gluposti, čovjek bi rekao da je sve otišlo kvragu. Ali, onda je krenuo 6. ZagrebDox,
najjači u regiji festival dokumentarnog filma, a paralelno s njim i DORF, festival posvećen dokumentarcima o rokerima, i grad su, odnosno kina, prenapučili svi željni pravih ljudskih priča. Vjerujem da se i sami organizatori nisu nadali takvom odazivu publike. Karte jednostavno niste mogli nabaviti ako ste zaposleni, jer su uvijek i sve, ali baš za sve projekcije bile rasprodane. Sreća je da je jedan dio programa
bio besplatan, i unatoč silnom gužvanju u dvorani i nezamislivoj vrućini, ljudi su uživali u stvarnim i ponekad jako potresnim ljudskim pričama. Iskreno me veseli što u kinu možete pogledati nešto što će vas probuditi iz vlastitog života i ograničenja koja si postavljamo, pa da na putu iz kina prema domu malo promislimo o vlastitim životima i postupcima. Kina koja u Zagrebu danas postoje, nažalost prikazuju samo visokobudžetne holivudske filmove koji za cilj imaju da vas zavedu i odvuku od stvarnosti. Tim više me veseli da je u MoviePlexu i Europi krenuo program prema kojem će se prikazivati odlični filmovi – nešto skromnije produkcije, ali snažne priče i poruke. Jedna metropola
ne može se nazivati tako ako ne obiluje raznovrsnošću. Svakako, ako dolazite u Zagreb, provjeriti njihov kino program. A da bi stvar bila još i bolja, pobrinula se ekipa iz kina Europa koja subotom nakon projekcije, organizira plesnjak koji traje do 2 sata i privlači mnoštvo ljudi. Glazba je odlična, ekipa također, a u pola tri ste doma u krevetu – dovoljno rano da nedjelju, najsmireniji dan u tjednu, ne prespavate, nego da je iskoristite za dugu šetnju. A ako vam nije do plesa, otiđite na večeru u grčki restoran Hellas, na Opatovini, nećete pogriješiti. Hrana je odlična, a tek atmosfera, prava južnjačka – glasno se priča, dugo se sjedi i jede, i uz sve to, možete zaplesati na zvukove grčkoga melosa koji uživo izvodi bend. I rade isto tako do 2 sata ujutro!

NA MLADIMA DUHOM, SVIJET OSTAJE


Iako se silno trudim ostati pozitivna u ova teška vremena, ponekad mi ne uspijeva. Moram vam iskreno priznati da se među nas zavukao ogromni
crv nezadovoljstva koji nas izjeda – da, iako Zagreb živi, i na prvu ne biste mogli reći da kod nas nešto ne štima, istina je zapravo sasvim suprotna. Ne sjećam se kada sam zadnji put razgovarala sa zadovoljnim čovjekom. I čudnog li čuda, sve more isti problemi, pogađate – posao, a iz toga nezadovoljstva samo se rađaju nova. Kako je stopa nezaposlenosti
narasla do neslućenih razmjera mislila bi da svi oni sretnici koji još uvijek imaju posao, isijavaju nekom srećom, da su bar malo zadovoljniji
od onih koji su ostali na ulici. Ali, nije tako. Oni koji rade, svjedoče o nemogućim uvjetima na radnom mjestu, neprestanim zastrašivanjem otkazima, snižavanjem vlastitih kriterija, pristajanjem na najnevjerojatnije
kompromise samo da zadrže taj posao. I da, nikoga to ne čini sretnim. Sve je manje novaca, a posla je sve više. Jedna osoba preuzima posao njih troje otpuštenih, za manje novaca, naravno, jer mora se štedjeti. Evo, nedavno je jedna moja draga poznanica ostala bez posla pa je u praznome hodu, kako bi prehranila sebe i svoju obitelj, počela čistiti po kućama. Mlada i obrazovana kakva je, nije se osjećala zato manje vrijednom. Posao je obavljala savršeno, znam to zato što je i k meni dolazila. Stvarno takvu pedantnost i predanost već dugo nisam vidjela. I nekako u tih nekoliko mjeseci što je radila, shvatila je da je to zapravo sasvim dobar posao, a zadovoljstvo ljudi kojima svojim trudom
pomaže, čak je i veća nagrada od novca koji je zaradila. Da, svi su je stalno hvalili, i tako joj je bilo lakše obavljati posao. Kada je netko vama rekao: „Odlično si to napravio, hvala ti!“ Meni već dugo to nitko nije spomenuo, a ni mojim prijateljima i poznanicima. I kako onda pronaći motivaciju? Mojoj Maji motivacija nije bila problem. I taman kada smo se svi već navikli na njenu pomoć – što se dogodi? Nakon višemjesečnog
boravka na burzi, pronađe posao. Vau, sreća se osmjehnula
u ovim teškim vremenima. Posao iz snova, voditeljica elitne trgovine, uvjeti sjajni, plaća dobra, radno vrijeme dvokratno, ali tko u ovakvim vremenima baš traži savršene uvjete? Posao je prihvatila, iako je odlučila
pokrenuti vlastiti posao, nešto kao agenciju za domaćice, no stalni posao je stalan i siguran priliv novaca. Snovi mogu pričekati. I tako se ona zaposlila. Istovremeno smo svi bili sretni zbog nje, i nesretni zbog sebe, razumjet će me svaka žena koja ima djecu i muža koji dnevno potroši bar jednu košulju. Osobno sam mislila da je ona presposobna da radi za nekoga, ona je jednostavno takva da mora raditi za sebe, i uspjet će. No, iskreno sam joj zaželjela sreću. Nakon tri tjedna, zove me očajna zbog posla i sretna jer je shvatila da taj posao jednostavno nije za nju. Ništa se nije ispostavilo onako kako je trebalo biti. Radila je po 14 sati dnevno, naravno – prekovremeni neplaćeni, djecu nije vidjela, na muža je zaboravila. Plaća koja joj još nije ni sjela, nije bila dovoljna za takvu žrtvu. Obećani ugovor na neodređeno, čista znanstvena fantastika,
i tako je odlučila da iako je kriza, pravo je vrijeme da ona vlastitim snagama pokrene svoj posao iz snova.

PROLJEĆE NOVO BUĐENJE


Držim joj fige, i znam da će uspjeti. Takva volja i predanost jednostavno ne mogu ne uspjeti. I priznat ću vam, kada me je nazvala i obavijestila da se vraća, nisam se mogla ne nasmijati. Pitate se zašto – e, pa zato što sam po prvi put imala koristi od svoje neuređene zemlje, u kojoj se prema radniku ponašaju kao prema robu. Meni će se vratiti moja desna ruka dok ja na poslu radim za troje, a ona će pokrenuti svoj posao. I u trenutcima kada je najteže, rađaju se djeca, nove poslovne prilike, novi pogledi na svijet. Sve je na nama, ne dajmo da nas zgaze. S dolaskom proljeće očekujem da procvjeta
i svijest o nama, našim pravima i svijetu koji nas okružuje. Kada je bolje vrijeme za revolucije, nego u proljeće? Vidimo se skoro.

Eva Krsnik

Komentari