Pretjeruje li HBO-ova serija “Černobil”: ovo su neke razlike između fikcije i stvarnosti

54

HBO-ova serija Černobil postigla je veliku popularnost, a mnoge gledatelje zapanjila. Temeljena je na stvarnoj nuklearnoj katastrofi u Ukrajini 1986. godine, no ipak u nekim dijelovima nije bilo baš tako kako se prikazuje.

U jednoj su epizodi fanovi “Igre prijestolja” možda prepoznali Donalda Sumptera, glumca koji je obnašao ulogu Maestera Luwina. Njegov je lik, stariji boljševik po imenu Žarkov, izmišljen, kao i njegov govor u kojem poziva službenike da ne izazivaju uzbunu zbog nesreće.

Černobil je dosad najveća nuklearna nesreća, ali prema Jan Haverkampu, višem stručnjaku za nuklearnu energiju u Greenpeaceu, Legasova usporedba Černobila i Hirošime nije sasvim logična. Naime u seriji Legasov kaže: „Vatra koju gledamo vlastitim očima odašilje gotovo dvostruko više zračenja od bombe u Hirošimi.“

Bomba koja je pala na Hirošimu izravno je djelovala na ljude koji su bili izloženi zračenju, dok u Černobilu, s druge strane, radioaktivni materijal ulazi u atmosferu i raspršuje se, pa su njegovi učinci na zdravlje neizravni i dugoročni.

Sovjetski znanstvenik Legasov jest počinio samoubojstvo dvije godine nakon eksplozije te je sastavio posljednje pismo u kojem se osvrnuo na likvidacijske napore koje je pokrenuo. No u toj poruci nije pitao: “Koja je cijena laži”, kako je prikazano u seriji, niti je razmatrao apstraktna pitanja o značenju istine.

Od fiktivnih likova u emisiji najistaknutija je Ulana Khomyuk, znanstvenica iz bjeloruskog Instituta za nuklearnu energiju. Khomyuk je zamišljena kao složeni karakter koji predstavlja mnoge znanstvenike koji su vodili proces čišćenja. Njezin spol je definitivno realan jer je SSSR imao impresivan rekord u obuci žena za STEM uloge.

U drugoj epizodi Khomyuk upozorava vijeće da bi se mogla dogoditi druga eksplozija, izbacujući još više radioaktivnog materijala iz jezgre silom do 4 megatona. Prema Haverkampu, ta procjena je pretjerana.

Da se spriječi eksplozija na koju je Khomyuk upozorila, tri dobrovoljca zarone u radioaktivnu vodu kako bi otvorili ventile spremnika. No prema riječima jednog od ronilaca, Alekseja Ananenka, nisu se svi javili za taj posao. Ananenko je jednostavno bio na dužnosti tog dana kada mu je njegov nadređeni dodijelio misiju. Rečeno mu je da može odbiti zadatak, ali on je bio jedina osoba u smjeni koja je znala gdje se nalaze ventili. Tako nije imao gotovo nikakav izbor, već se pridružio timu ronilaca.

Komentari