Postoji li lijenost prirodno u nama?

28

Ispada da nismo biološki programirani da radimo što je manje moguće. Doista, uspijevamo raditi neke aktivnosti ili barem pronaći dobar balans između aktivnosti i mogućnosti odmora. Istina je da često tražimo jednostavnu opciju, put najmanjeg otpora, prečicu do uspjeha. Ako imate daljinski upravljač, zašto ustajati i prebacivati kanale na samom televizoru? Ako imate automobil, zašto hodati do supermarketa? Ako se možete izvući s manje posla, zašto ne?

Bilo kakav posao ili napor uključuje mentalno i fizičko naprezanje, pa ga ima smisla izbjegavati tamo gdje je to moguće. A ponekad to i učinimo. To se ponekad naziva i princip najmanjeg napora ili Zipfov zakon, zakon za koji mislite da nitko nikada ne bi probao prekršiti. Samo što ga cijelo vrijeme kršimo.

Sanjate li da ne radite apsolutno ništa? Cijelo poslijepodne ležite u visećem položaju. Samo zurite u strop, osluškujući tišinu. Možda zvuči kao lijepa ideja, ali u stvarnosti možemo pronaći vrijeme da ništa da ne radimo. No, ponekad je to izuzetno teško. U poznatoj studiji provedenoj prije nekoliko godina na Sveučilištu u Virginiji, sudionici su odvedeni jedan po jedan u potpuno gluhu sobu, sa svim uklonjenim distrakcijama. Nisu imali telefona, knjiga ili ekrana – i nisu se mogli zaspati. Elektrode su im bile postavljene na gležnjeve i ostavili su ih same 15 minuta. Bila je to prilika da se nakratko odmaraju i opuste. Pa, kako je prošlo? Prije nego što su ostali sami, sudionicima je pokazano kako pritisnuti računalnu tipku koja je spojena na stroj koji može donijeti strujni udar. Možete pretpostaviti da nakon što je jednom netko isprobao tu mogućnost, nitko to ne bi želio ponoviti. Pogrešno. U stvari, 71% muškaraca i 25% žena sebi su podarili barem jedan strujni udar tokom vremena u samoći, a jedan muškarac sebe je šokirao 190 puta. Ispada da je lakše mučiti sebe, nego naći zanimaciju.

Ovaj je eksperiment ekstremni primjer, ali iz svakodnevnog života znamo da ljudi stalno biraju raditi ono što ne trebaju i opcije koje su ponekad bolne. Pomislite na sve svoje prijatelje koji trče maratone ili imaju kažnjive režime u teretani. Oni prevazilaze ono što je potrebno za zdravlje i kondiciju. A što je s ljudima koji kroče preko leda da bi stigli do stupova Zemlje ili ploveći svijetom?

Michael Inzlicht sa Sveučilišta u Torontu ovo naziva paradoksom napora. Ponekad krenemo laganim putem i radimo aktivnosti koje zahtijevaju što manje vremena, ali u drugim slučajevima više cijenimo situacije ako moramo potrošiti znatan napor. Unutarnja radost uloženog napora pruža nam toliko zadovoljstva da ne radimo prečicu. Možemo provesti sate misleći i rješavajući kriptičnu križaljku umjesto da pomoću internet tražilice pronađemo rješenje.

To učimo u ranom životu. Kao djecu, podučavaju nas kroz iskustvo i uvjeravanje da taj trud vodi ka nagrađivanju i s vremenom nas to uvjerava da uživamo u trudu radi sebe. To je poznato kao naučena marljivost. Ekonomist ponašanja George Loewenstein naslovio je svoj rad o prema ovom sindromu “Zato što je tamo” po čuvenom citatu Georgea Malloryja. Objašnjava da ljudi jednostavno ne mogu odoljeti šansi da postignu ciljeve i savladaju situacije, čak i kad ne trebaju. Većina nas može se poistovjetiti s “IKEA efektom” – otkrićem da ljudi više cijene kućanske predmete ako su ih sami napravili.

Dakle, važno je vježbanje, postavljanje zadataka, naporne i teške stvari. I svi bismo trebali tražiti aktivnosti ili iskustva koja promoviraju ono što psiholog Mihaly Csikszentmihalyi naziva tok, u svojoj knjizi “Flow: The Psychology of Optimal Experience”. To su zadaci, poput slikanja ili vrtlarenja ili izrade stvari, koji nas toliko upijaju da ne primjećujemo da vrijeme prolazi i prestajemo se brinuti za sve ostalo. U normalnim vremenima većina nas ne uzima dovoljno ozbiljno takve stvari. Sjetite se samo vremena karantene – koliko vam je bilo teško biti na jednom mjestu i samo odmarati?  Ukloniti sve one ritmove užurbanosti. Jeste li tijekom karantene shvatili da ljudska bića nisu instinktivno lijena bića? Doista, na jedan čudan način, mogli bismo naći da manje rada, a više odmora u početku zahtijeva dosta truda pa stoga, zaključak je da lijenost ne postoji prirodno u nama, već dolazi samo na momente.

Izvor: BBC

Komentari