Anna je bila obična žena, tamne puti i crvenkaste kose, sa nekoliko pjegica povrh nosa. Voljela je svoje male jutarnje rituale, buđenje u zoru, miris jutarnje kave i nedoljivo protezanje pored kuhinjskog prozora dok škica što radi susjedov pas prije svakodnevne jutarnje šetnje uz Dravu i spremanja na posao. I taj dan je bilo kao i svaki drugi prije njega, nakon jutarnjeg rituala osjećala se dobro, baš kao da je sve na mjestu. Na izlasku iz kuće dvaput je provjerila je li zaključala ulazna vrata. Samouvjereno je podigla pogled u nebo i šapnula kao i svako jutra: ”Čuvaj me Bože, hvala ti za to”. Sjela je u svoj mali crveni Fiat Punto i krenula na posao. Dok je čekala na semaforu, rijeke ljudi marširale se na posao, u školu, žurno, nestrpljivo, a nervozni vozači požurivali su pješake na pješačkom dok je crveno nestajalo i kolona automobila je kretala. ”Zašto je ovakva gužva jutros?” Pitala se ona, osjećala je da će zakasniti na posao, a znala je što to znači, ukor koji će joj uputiti šef nimalo joj se neće svidjeti. Minutu do osam stigla je u zgradu i već na stepenicama čula povike za koje je znala da se odnose na nju. ”Zašto mora biti tako? Zašto moram trpjeti ponižavanja jer sam samo žena, žena u svijetu muškaraca?” Razmišljala je stisnutih šaka i sa knedlom u grlu. Udahnula je, ušla u glavnu prostoriju odvjetničkog ureda i svi glasovi su utihnuli, tri para očiju su je promatrala, jedan sa upitom u očima, taj pogled pripadao je njenom prijatelju i kolegi Saši, drugi s laganim podsmijehom, taj je pripadao Marku, ne tako ljubaznom kolegi i treći, bijesan i taman, zamućen pogled pripadao je gospodinu Božiću, kako su ga zaposlenici zvali, točnije, tajnica i ona, pripravnica u odvjetničkoj tvrtci gospodina Božića. Prije nego je uspjela išta reći, šef je mrko rekao: ”Još jedno kašnjenje i letiš van, ne zanima me jesi imala prometnu ili ti ja mačka uginula, ako je radno vrijeme u 8. 00 h, budi ovdje pet minuta prije, jesam bio jasan?! Prošaptala je ”Jeste”. Sa suzama u očima, otišla je za svoj stol, a na stol je sletjela maramica s leptirićima, Saša je znajući za njenu osjetljivost na šefove prodike kupio paket šarenih maramica i svaki put kad joj je bilo teško zbog količine posla koju je obavljala uz stalne šefove primjedbe, dobacio bi joj jednu kako bi je malo oraspoložio. ”Nisu svi muškarci loši”, prošlo joj je kroz glavu. Lijepi početak dana bio joj je uništen. Znala je da se ovdje ne radi o kašnjenju od nekoliko minuta, nego o činjenici da je prvoga dana kada je došla na posao, sasvim slučajno na ulazu naletila na šefa, koji je bio mlad i na prvi pogled simpatičan, pa je pomislila da nikako ne može biti vlasnik ovog odvjetničkog ureda, pa ga je zamolila za savjet kako da se ponaša pred šefom jer je od mnogih čula da je strog i nepravedan prema ženama, gospodin Božić joj se tada nasmijao i rekao joj da nosi provokativniju odjeću ako želi biti bliska sa šefom i namignuo joj. Nakon što se smjestila uz pomoć Saše starijeg odvjetnika koji ju je štitio od prvoga dana, pokucala je na šefova vrata i imala je što i vidjeti, kolega koji joj je dao savjet od kojeg je pocrvenjela bio je njezin šef. Njegove prve i jedine riječi upućene njoj u uredu bile su:” S obzirom na to da ste žena, ništa vam neće pomoći da budete u mojoj milosti, od vas očekujem da dolazite prvi i odlazite zadnji, jel to jasno?” Šokirana Anna je potvrdno kimnula glavom i iako je nastojala biti što savjesniji radnik i zaista je dolazila prva i odlazila zadnja, znala je da će joj samo jedno kašnjenje biti dovoljno da se šef okomi na nju. Tako je i bilo, sama sebi je obećala da će dolaziti još ranije ubuduće i raditi još bolje i više samo da mu dokaže kako nije manje vrijedna jer je žena. A dok je ona u svojim mislima prionula na rad, gospodin Božić je u svom uredu sa smiješkom na usnama razmišljao o crvenokosoj djevojci koja mu od prvog dana nije izlazila iz glave, da nije bilo njezinih riječi koje mu je uputila prvi dan kada nije znala tko je zapravo on, svim srcem bi nastojao dobiti njenu naklonost. U ovim okolnostima preispitivao je njene riječi svaki put kad bi je pogledao i svaki put kad bi dobio priliku za to pokazao bi joj se baš suprotno od onoga što je htio. ”Koji sam ja majmun”, govorio si je nakon što je i ovaj put onako strogo reagirao na svoju najsavjesniju i najmarljiviju radnicu. Sinula mu je ideja, nazvao je tajnicu i rekao joj da naruči najveći buket cvijeća s porukom ”Oprosti”…
– Nastaviti će se –
Šalje : Andrea Dvoržak.
Komentari