Dobitnica nagradne igre

81

Pitali smo vas da nam ispričate najzanimljiviji putopis, a odlučili smo nagraditi Marijanu Romić.

Prije nekih dvadesetak godina, netom nakon pada Vukovara u mojoj obitelji se počelo šuškati kako idemo na put. Bila sam tek sedam godina i znala sam da će rat proći i da nama neće biti ništa jer mi je mama tako rekla, a kad ona tako kaže, tako mora i biti. Bile su dvije opcije. Mađarska i Nizozemska. Navijala sam za Nizozemsku. U Mađarskoj sam već bila, i nije mi pretjerano zanimljiva. Dogovor je pao i tog jesenskog jutra krenuli smo put Rotterdama. Prvo smo ušli u Mađarsku, teta je bila glavni čitač karte pa smo tako prvo zaglavili u Nagasakiju. Nagasaki je gradić uz granicu s Hrvatskom, mađari ga zovu i Nagykanisza. U Austriji smo se vozili kroz oblake. Nisam kužila da smo na planini, bila sam uvjerena da tetak vozi po nekakvoj čudesnoj cesti kroz oblake, mora da je ta Nizozemska blizu. U Njemačkoj smo stali kraj nekakve drvene kućice gdje smo jeli, a nakon toga smo nas šest u jednom autu i pet u drugom, odspavali na parkingu nekoliko sati kako bi vozači mogli voziti dalje. Slijedeće jutro prošli smo kraj aerodroma u Frankfurtu. Nisu mi bile jasne prugaste čarape koje su se vijorile na vjetru. Tko ostavlja čarape na stupovima? Ovi nijemci su lud narod. Kraj aerodroma vješaju čarape. I to sve jednake crveno-bijele. Dok sam tako razmišljala, oko se stvorilo zelenilo…popodne je, oko nas samo livade, a na livadama krave, tu negdje je i sunce, snijeg je nestao. Kaže teta da smo u Belgiji. Kakva je to zemlja, same krave žive u njoj, kažu mi da negdje ima i ljudi, ali danas su tu samo krave, govore mi da smo skoro u Nizozemskoj. Bio bi i red, na putu smo od jućer ujutro! Kako je padao mrak došli smo na nekakav autoput…ušli smo u zemlju u kojoj će za koju godinu štošta biti legalno. Rotterdam me oduševio. Bili smo tamo svega tjedan dana, ali koje oni trgovine s igračkama imaju! Imaju i veliku zgradu s puno zastava pored. I naša je tu! Osjećam se kao doma! Preselili su nas na selo. Dali su nam drvenu kućicu s krovom do zemlje. Takvu sliku sam vidjela u jednoj slikovnici. Ovi nizozemci su prekrasan narod, kako su samo znali da želim živjeti u takvoj kućici. Stigla je i Nova godina. Ovdje ljudi bacaju nekakve čudne olovčice koje eksplodiraju. Da li je i kod njih sada rat? Kaže mama da se oni tako zabavljaju i da se te olovčice nazivaju petardama. Čudan način zabave, a po noći baš i nije ugodno spavati uz te zvuke. Izlet na najviše brdo nas je posebno oduševio. Dugo smo se vozili, kad je netko napokon pitao hoćmo li uskoro doći na vrh rekli su da upravo silazimo s brda. Kakvo je to brdo, pa nedavno smo se kroz oblake vozili, a sad smo bili na najvišem brdu? Naši susjedi u istoj kućici kao i našoj su Kinezi, ne znam jel i kod njih rat, ali nešto su mali, i već dva dana se čude biciklu iako na njemu piše Made in China. S njima baš nismo komunicirali jer javljaju nam da dođemo kući. Vraćamo se u Rotterdam, a tamo primjećujem kako se mostovi svaki put otvore kada brod prolazi. Kako su to napravili? Domaćini mi objašnjavaju kako se to zove pokretni most i kako u Jugi toga nema. Krećemo kući i napokon prolazimo kraj Euromasta, velikog tornja, simbola Rotterdama. Dok sam ga gledala iz zgrade bio je tako mali. Nismo stali, ali vratit ću se ja jednog dana. Put kući bio je kao i dolazak, nešto malo kreće smo putovali, tek 26 sati.

Čestitamo dobitnici, a za sve koji nisu osvojili u ovom krugu nagradu, pripremili smo novu nagradnu igru.

Komentari