Pet zabavnih jesenskih filmova za kišne večeri

112
Facebook: The Witches of Eastwick

Pet filmova s ove liste vjerojatno su svi već barem jednom pogledali, no nekako im se često vraćamo, pogotovo u jesensko doba. Možda i zato što je u većini njih jesen zapravo zanimljiv sporedni lik bez čijih čari ovi filmovi ne bi bili to što jesu.

Pa ponovimo gradivo!

Kad je Harry sreo Sally (1989.)

Meg Ryan i Billy Crystal osvojili su nas prije točno 30 godina u ovom romantičnom klasiku redatelja Roba Reinera i scenaristice Nore Ephron. Riječ je o toliko domišljato i zabavno napisanoj romantičnoj komediji da se može svidjeti i onima koji nisu ljubitelji žanra.

Harry i Sally upoznali su se netom nakon što su oboje diplomirali, a u toku filma se neprekidno iznova susreću sve dok, godinama kasnije, ne postanu najbolji prijatelji. No od samog početka, njihov odnos varirao je između netrpeljivosti, uzajamnih simpatija i iskrenog razumijevanja, a sve to skupa na koncu se ipak nije zaustavilo na prijateljstvu.

U sporednoj ulozi fantastična je i još neprežaljena Carrie Fisher. Najjača strana ovog filma svakako je standardno šarmantan, pametan i duhovit Ephroničin scenarij, kao i topao, nostalgičan osjećaj koji film pruža gledateljima danas.

Imaš poruku (1998.)

I za drugi film s popisa zaslužna je Nora Ephron, koja je u ovom slučaju i u redateljskoj ulozi. Provjerena Meg Ryan ponovno je glavna glumica, no umjesto Crystala njen je partner ovoga puta simpatični Tom Hanks. Na samom početku filma dočekuje nas dijalog u kojem Hanksov i Ryaničin lik opisuju svoju ljubav prema jeseni u New Yorku. Putem chata.

Naime, njihovi likovi nikada se nisu upoznali uživo i oboje su u romantičnim vezama  s drugim ljudima. No, koriste tada još posve nove (i današnjim gledateljima šarmantno zastarjele) mogućnosti internetskog chatanja sa strancima kako bi nadoknadili ono što im u offline životu očito nedostaje.

Ephroničin majstorski stil pisanja ponovno šarmira na način da, čak i ako nas romantični aspekt priče sam po sebi ne uspije privući, duhoviti citati s kojima se lako poistovjetiti te šarmantan cjelokupni dojam nekako uvijek iznova osvoje i najkorjelije cinike.

Magija (1998.)

Sandra Bullock i Nicole Kidman fenomenalne su u ulozi sestara vještica u ovoj drami s prstohvatom magije. Magija je snimljena po romanu Alice Hoffman i jedan je od primjera da knjiga ipak nije nužno uvijek bolja od filma. Osim fantastičnih glavnih glumica, u sporednoj ulozi Nicoleinog dečka, kriminalca i zlostavljača, upečatljiv je dojam ostavio i naš Goran Višnjić.

Upotpunjen prikladno magičnim soundtrackom, kojim dominiraju vokali Elvisa Presleya i Stevie Nicks (za koju i samu od početaka karijere što u šali, što ozbiljno svi spekuliraju da je vještica), film bi se lako mogao naći na repertoaru listopadskih klasika svih poklonika Noći vještica, no ujedno je i topla obiteljska priča u kojoj mogu uživati svi uzrasti.

Najjača je poruka filma ženska solidarnost, sestrinstvo i prijateljstvo. Uostalom, zagrebemo li dublje ispod onoga što se kroz povijest nazivalo vještičarenjem, često je upravo to poruka na koju nailazimo.

Vještice iz Eastwicka (1987.)

Nešto mračniji, no i dalje zabavan prikaz sestrinstva i vještica donosi ovaj film, snimljen po romanu Johna Updikea. Zaista nenadmašnu glumačku postavu predvode Cher, Michelle Pfeiffer i Susan Sarandon kao tri naslovne vještice, a pomutnju u njihov poprilično miran život u slikovitom gradiću unosi Jack Nicholson.

Nicholson je jedan od rijetkih glumaca koji može utjeloviti lika koji je toliko odbojan, a opet na neki svoj uvrnut način dovoljno šarmantan da nas uspije uvjeriti da je osvojio tri takve žene.

Priča je dobro poznata – žene koje malo iskorače iz postulata zadanih mentalitetom malog grada su vještice, a šarmantni stranac uspijeva unijeti razdor i među najbliskijim prijateljicama. No, Vještice iz Eastwicka snimljene su na originalan način i svoju klasičnu temu iznijele su zabavno i upečatljivo, zbog čega se i njima vrlo rado vraćamo.

Predbožićna noćna mora (1993.)

Redatelj ovog klasika među animiranim filmovima zapravo je Henry Selick, no autorstvo se ipak s pravom pripisuje Timu Burtonu koji je osmislio priču i likove. Uostalom, to se i ne može sakriti. Vizualni identitet filma, kao i soundtrack Dannya Elfmana, toliko su snažno burtonovski da su prepoznatljivi i površnim poznavateljima njegovog opusa.

Glavni je lik Jack Skellington, kralj Halloween Towna, koji slučajno otkrije Christmas Town pa pokuša, uz brojna spoticanja i nevolje po putu, božićne običaje integrirati u svoj mračan i morbidan grad. Film nosi poruku o identitetu, pokušajima promjene, prilagodbi, traženju razumijevanja među drugima i još mnogočemu.

Već nekolicini generacija to je omiljeni film iz djetinstva, no jednako je drag i odraslima. Kreativno i duboko progovara o životnim temama koje nas zapravo nikada ne prestaju progoniti. Vrijedan je ponovnih gledanja, pogotovo u ovo svoje – halloweensko doba.

Komentari