Nogom(etom) u glavu

266

Ako kojim slučajem niste znali  (recimo ako možda živite u nekoj spilji i izlazite samo jednom mjesečno po zalihe hrane, ili ste član „liječnika bez granica „ pa negdje duboko u Amazoni liječite domoroce od bolesti koje ne bi ni imali da ih civilizacija pusti na miru) počelo je Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ne, samo sekundu, Europsko prvenstvo u nogometu. Googlala sam i točno je, Euro 2012. zavladao je svemirom, dobro ajd’,  Europom barem.

Ukrajina i Poljska, zemlje domaćini, utrošile su vjerojatno ogromne količine novca na organizaciju, no pretpostavljam da će im se uloženo deseterostruko vratiti kroz navijačko-turističku potrošnju i konzumaciju koja neminovno slijedi. I neka.

Bilo bi recimo zanimljivo da se pravila prvenstva malko promijene, neznam točno kako, nogomet mi nije jača strana, ali da reprezentacije što je duže moguće ostanu na prvenstvu, a ne ono, prvi krug, drugi krug i odu odmah doma. Koristi bi bile višestruke. Navijači bi imali više razloga duže ostati u Ukrajini i/ili Poljskoj, zarada bi bila veća, prvenstvo bi trajalo duže – a kako sam danas u jednoj čekaoni načula od dva mlađa nogometna entuzijasta: idealno bi bilo da je svaki mjesec neko ovako veliko nogometno prvenstvo (nedaj bože) – pa bi i narod valjda bio sretniji da nogomet po cijele dane gleda umjesto političara, nezaposlenih itd. Dakle, produžiti prvenstvo zbog očitih ekonomskih učinaka za domaćine te za poboljšanje raspoloženja ostatka svijeta, pardon, Europe. A i piva bi se vjerojatno više prodalo.

Šalu na stranu, ovo prvenstvo radi poprilične probleme ljudima. Konkretno u našoj familiji opsadno je stanje oko većine tv-prijemnika u kući (ako ovo čita neki ubirač tv-pretplate neka zanemari spomenutu množinu). Komunikacija je svedena na minimum, točnije na ženski dio ukućana, muškadija je ko mutava do pet popodne dok ne krene akcija. Onda normalno potrebna je posvemašnja tišina, jer, kao, sportski novinari nešto pametno govore (govore tko je kome dodao loptu za boga miloga). Svake dvije godine ista priča, al dobro ajde, preživi se nekako. Još da komercijane tv-kuće imaju imalo mozga pa da stave nešto gledanja vrijedno u paralelnom terminu pa neka su baš i reprize filmova, ali jok, nasuprotno svoj logici, oni nemaju ništa (odnosno imaju turske sapunice što na isto dođe ko nogomet – prvo ovaj ovome, onda onaj onome, malo sporednih likova sa tribina i onda na kraju jedni plaču jedni slave).

Nogomet je zakon, stvarno. A od svega su najbolji razgovori tokom utakmice. Raspravlja se o taktici, strategiji, igri, kako ovi trče, kako oni trče, čiji je trener bolji, čija je lopta okruglija , a ako se slučajno pridružiš ekipi odmah krenu komentari kako ženske nogomet gledaju samo zbog nogometaša i njihovih stražnjica, kako nemožemo skužiti što je to offsajd (e pa neke znaju, nije to atomska fizika) i tako bliže i tako dalje.

U susjedstvu kod nas je bilo čak i pucanja, za utakmicu Hrvatska-Irska, sukladno rezultatu ispaljeno je nekoliko rafala zbog kojih će izgleda mlađim članovima obitelji biti zabranjeno izlaziti iz kuće – vidite, svaka čast nacionalnom ponosu i tome svemu, ali zalutali meci su dosta nezgodna stvar, ako te krehne u glavu teško ćeš dokazat čiji je.

O nogometu se može puno raspravljati, stvarno puno, ali neke su stvari amen:

  1. Pivo i nogomet su nerazdvojni
  2. Nogometna lopta je okrugla
  3. Ženske o nogometu nemaju pojma
  4. Za vrijeme utakmica hrvatske repke dobro je oko kuće nositi i šljem

Eto, s obzirom da sam žensko, i da o nogometnu nemam pojma, gledati ću prijenos europskog prvenstva u plivanju. Plivači su bolje građeni i manje više goli

Ps. Nevezano za ovu temu, ako netko može odgovoriti na pitanje: Zašto kada neki nogometni klub uzastopce gubi, mijenja trenera? Pa dobije novog, pa opet gubi i opet mijenja trenera. Trebalo bi provjeriti da problem nije u igračima!

Ivana Babić

Komentari